Pozdrav svima.
Otvoricu ovu temu jer me zanimaju tudja, objektivna misljenja, a mozda ce mi biti i lakse kad cujem neka druga razmisljanja.
Post ce vjerovatno biti poduzi pa se zahvaljujem svima koji ce imati nerava da ga procitaju do kraja.
Dugo vremena, jako dugo, sam zivio u svom svijetu, ponekad mjesecima ne bi izlazio iz kuce, i tako godinama.
Drustveni kontakti su bili svedeni na minimum minimuma.
Imao sam uzasno djetinjstvo, obiljezeno gladnim danima i zlostavljanjem od strane oca, vjerovatno je i to mnogo uticalo da postanem takav...
Dane i noci sam skracivao radom na mrezi, s godinama postao veoma dobar u onom sto radim, jako cijenjen u krugu ljudi koji su pokusali da se probiju u tome, vecinu njih nikad nisam upoznao iako smo bili u svakodnevnom kontaktu na skajpu.
To mi je vratilo vjeru u sebe, jer sam zivio u maloj sredini gdje nikad nisam imao prijatelja.
Ipak sam svaki dan sanjao ono jedino sto nisam imao.
Normalni, porodicni zivot.
Sanjao o danu kad cu zagrliti moje dijete.
Iako su godine prolazile a moj drustveni zivot se poboljsavao, s poenkom vezom, to se nije dogodilo.
Toliko ljubavi sam nosio u sebi a opet sam svaki dan osjecao kao da je sudjeno da ona umre sa mnom, sa svakom novom vezom je uvijek postojao neki novi problem.
U zivotu su me drzali moji uspjesi na mrezi, to sam shvatio kao svoju svrhu, da mogu mami,tetki i njenoj djeci da stvorim lijep zivot kad vec nemam svoju, da obradujem komsijinu djecu nekim poklonom ili pomazem drustvima za zastitu zivotinja.
Moji odlasci na sajtove za upoznavanje su se prorijedili, kao da sam odustao od tog i poceo graditi izmisljeni svijet u mojoj glavi, svijet koji je bio uzasno stvaran.
I onda sam posve slucajno poceo pisati s zenom mojih godina ( srednje tridesete ), bila je u nesretnom braku u kojem se odavno izgubila sva ljubav, sama situacija je bila depresivna, svi su zajedno sa dvoje djece zivjeli u kuci njenog oca koji je cesto pio, muz bi po cijeli dan bjezao u svoj svijet gledanja utakmica nakon cjelozivotnog posla za minimalac, ona po cijeli dan kod kuce. Odavno je bila pred razvodom.
Pisali bi po cijele dane i noci, upoznali smo se za manje od mjesec dana iako se cinilo da su prosle godine.
Nastavili smo se vidjati, izgledalo je kao da smo oboje nasli ono sto smo dugo trazili, iako sam mislio da ce se na kraju zavrsiti tako sto ce ostati tamo gdje je i bila.
Upoznao sam i njenu kcerku od 12god, cesto je isla s nama i sve je bilo super.
Sanjali smo o zajednickom zivotu, smisljali ime za nasu djevojcicu...
Onda je trazila razvod, njen muz se i nije nesto posebno protivio, izgledalo je kao da mu je bilo dosta svega.
Trebalo je poceti novo poglavlje u mom zivotu.
Toliko puta smo razgovarali i zamisljali buduci zivot, bojala se da necu moci sa dvoje djece, posebno ja koji sam navikao da budem sam.
Nikad nisam bio neodgovoran, ni prema sebi ni prema drugima, nikad ne bi nekom upropastio zivot iz hira, osim tog njena cerka je bila super i brzo smo se zblizili.
Onda sam upoznao i sina, 9 godina, odveo sam ih na planinu gdje smo ostali 10ak dana i sve je bilo super. Izgledali smo kao porodica. Oni nimalo nisu bili vezani za oca, posebno djevojcica, niti on za njih, gotovo da nisu imali nikakav odnos.
I onda se desilo ono sto sam najvise zelio, bas na tom putovanju je ostala trudna i nedugo nakon tog smo poceli da zivimo zajedno u vecem gradu gdje sam palnirao i da kupim stan nakon nekog vremena.
Moja majka ( nju jedino imam ) je to prihvatila kao smak svijeta. Da sebi na vrat natovarim nikad zaposlenu zenu sa dvoje djece, razvedenu.
I onda je pocelo ono sto je i predmet ove teme.
Moj odnos sa djevojcicom je postao gotov ocinski i takav je i do sada.
Ceskamo se po ledjima, izmisljamo nadimke jedno drugom, igramo se.
Predivan je osjecaj kad gledas tv a ona te zagrli i pita jel me volis.
Uzivam da joj kupujem neke stvari koje joj roditelji nikad nisu mogli priustiti.
Ima ona i svojih mana naravno, kao kad svako jutro napravi galamu jer joj se ne da da ode po hljeb 100 metara od zgrade i slicne stvari ali to je bas nista...
Moj odnos s njom mi nekad kaze da ne grijesim, tj da nisam djubre od covjeka, vec da mozda zaista trpim nepodnosljive stvari.
Djecak je ubrzo pokazao pravo lice.
Radim uzasno tezak posao, gotovo iskljucivo po noci pa spavam duze ujutro i po danu ( tako mora da bude ), iako sjedim, nesto na cemu mozes da izgubis jako mnogo ako ti za sekund padne koncentracija, gubis mnogo novca ako sjednes neispavan ili umoran, za ilustraciju i neke iznose za koje vecina radi po nekoliko mjeseci.
Ne spavam vec skoro godinu dana.
Probudim se po 10 puta, zbog njegove vriske i galame.
Nije bilo dovoljno svo to vrijeme objasnjavati i upozorovati, toliko puta cujem djevojcicu da galami na njega da bude tisi jer spavam ali ne vrijedi.
Zapravo sam zbog svega toga i stresa vec dugo vremena na granici da poludim.
Ono sto mi jos teze pada od nespavanja je ponasanje.
Ne postoji jedan minut bez plakanja i cviljenja.
Stalni govor je neka vrsta placnog glasa koje se brzo pretoci u cviljenje.
6 sati jutro, obicno, zavrsavam s poslom, lijezem u krevet mrtav, komiran, 7 ujutro, on ide u skolu, lupa na vrata nase sobe, upada... mama, gdje mi je sveska iz matematike, ona odgovara... zaspijevam ponovu za minut, lupa i ulazi, mama gdje su mi carape, zaspim u iducoj minuti, mama zavezi mi pertle...
Ne, ovo nije bilo jedno jutro, ovo je svako jutro...
Koje god jelo se napravi, on ga ne jede, mama mu pravi u 23h picu ili palentu, najezim se kad vidim svaki put da pojede 20 posto onog sta naspe, ostalo se baci... to mi i najteze pada jer sam kao dijete cesto bio gladan.
Nisam vjerovao da postoji dijete koje umire od placa za nekom igrackom a onda mu dosadi nakon 5min i vise je nikad ne pogleda.
Kao da mu je tata neki milijarder a ne fizikalac na minimalcu cijeli zivot.
Majka se postara da dobije sve sto zeli.
Kao npr, kupujemo im pribor za skolu i odjecu, tj ja kupujem jer od tate dobiju po 30eura mjesecno za alimentaciju i on se baca po podu prodavnice da zeli rolere od 30eura, majka kupuje i kaze to ti je otac dao pa imamo, ovo za skolu snosim ja.
U skoli, dobija jedinice i dvojke, ne mogu vjerovati da dijete u trecem razredu ne zna da sabire i oduzima do 20 i da ne moze procitati ono sto napise, i da nijednu rijec skoro ne napise ispravno, ona se izgalami kad radi zadacu s njim i nakon pola sata ga pusti vani da se igra s djecom gdje ga ljudi iz zgrade dovode pred vrata i apeluju da im ne tuce djecu.
Ona kaze dodji za sat on dodje za 5.
Vjerovatno bi mogao do sutra da nabrajam ovako...
Odnos njegove majke prema meni je u pocetku bio katastrofalan, sve zbog njega...
Super smo se slagali u vecini stvari, svaka svadja je potekla od njega.
Cak sam dobijao opaske poput ( kad sa mje zamolio da on bude malo tisi kad spavam ) : zar bi mi morali hodati na prstima dok spavas po cijeli dan:
Ili kako ja njega ne podnosim itd itd...
Generalni stav je bio da je ovo bila uzasna greska i da sam ja djecomrzac jer je on divan i krasan i da ona toliko cesto pozeli da nije ostala trudna.
Uvijek sam smirivao situaciju, plasio sam se da ne naudim mom nerodjenom djetetu i gutao i gutao i grizao se za jezik.
Onda se sve promjenilo sto se tice nje, kao da nas je to jos vise zblizilo i potpuno smo se otvorili, cak i prije nego sto se dijete rodilo.
Shvatila je gdje grijesi, da je ona kriva za to ponasanje ali da ne zna kako da to ispravi i da se boji da ce me izgubiti zbog toga.
I pocela je da se trudi ali on je bivao jos gori.
I ja sam se poceo vise truditi zbog nje, da mu pomognem oko zadace, da mu dam do znanja da je vazan kupujuci mu neke stvari a da on zauzvrat ne radi to i to, da ne place svake sekunde, da ne upada u sobu kad spavamo ali jednostavno ne pomaze nista.
Doslo je dotle da i ona sama kaze da je najbolje da odem jer ovo niko ne moze da trpi i da nema razloga da trpim, iako je sve sto trazim miran san i da imam normalne uslove da radim ali eto, ne mogu ni to dobiti. I oboje smo rekli da bez obzira sto se sad slazemo super da bi se oboje odavno pokupili i otisli da se nije desilo dijete.
I danas kad moje dijete prozivljava prve mjesece svog zivota, ono me probudi jednom ili dvaput dnevno kad zaplace a on i dalje 10 puta...
Cak sam otvoreno podjelio svoje sumnje s njom da on to radi po nalogu oca, da joj se osveti, da ja puknem i ostavim je... Kad ga je pritisla priznao je da mu baka svaki put to govori, da mu je mama ***** i da ne treba nista slusati i da svaki dan pravi probleme.
Pitam se da li je to moja borba, zar ja treba da se trudim i ostajem cijele noci da bi ovakvom djetetu omogucio lijep zivot a da njegovog oca briga za njega, cemu sve to?
Nista me u zivotu nije slomilo, ni gladno i ratno djetinjstvo, ni otac koji me tukao, ni depresija koja mi traje ko zna koliko dugo, ni moja samoca...
On je na putu da me slomi, za ovo vrijeme sam dobio 40kg, unistio sam se, nemam volje da se dignem iz kreveta, nemam volje da se pomjerim, cim ga vidim, cim cujem piskutavi glas ja bjezim kao ranjena zvijer, u sobu s jastukom preko glave.
Da odem, da zeni koja me voli, koja me zaista voli i s kojom bi se savrseno slagao ,da nije njega, priustim poraz?
Gdje da ode ona ako ja odem? Tad bi vjerovatno bila ***** i za svog oca a kamoli za ostale...
Da moje dijete, koje sam toliko zelio, ta predivna djevojcia koje jos nisam ni svjestan, u kojoj vidim svoj lik, odrasta bez oca ili bez majke?
Sta da joj kazem jednog dana?
Da tata nije mogao biti uz nju jer je bio sebican, hoce me osuditi, razumjeti?
Ili da cekam dan koji vise nije tako daleko, da se slomim...
Ko ce se brinuti za nju? Nema ko...
Sta da radim ..............
Otvoricu ovu temu jer me zanimaju tudja, objektivna misljenja, a mozda ce mi biti i lakse kad cujem neka druga razmisljanja.
Post ce vjerovatno biti poduzi pa se zahvaljujem svima koji ce imati nerava da ga procitaju do kraja.
Dugo vremena, jako dugo, sam zivio u svom svijetu, ponekad mjesecima ne bi izlazio iz kuce, i tako godinama.
Drustveni kontakti su bili svedeni na minimum minimuma.
Imao sam uzasno djetinjstvo, obiljezeno gladnim danima i zlostavljanjem od strane oca, vjerovatno je i to mnogo uticalo da postanem takav...
Dane i noci sam skracivao radom na mrezi, s godinama postao veoma dobar u onom sto radim, jako cijenjen u krugu ljudi koji su pokusali da se probiju u tome, vecinu njih nikad nisam upoznao iako smo bili u svakodnevnom kontaktu na skajpu.
To mi je vratilo vjeru u sebe, jer sam zivio u maloj sredini gdje nikad nisam imao prijatelja.
Ipak sam svaki dan sanjao ono jedino sto nisam imao.
Normalni, porodicni zivot.
Sanjao o danu kad cu zagrliti moje dijete.
Iako su godine prolazile a moj drustveni zivot se poboljsavao, s poenkom vezom, to se nije dogodilo.
Toliko ljubavi sam nosio u sebi a opet sam svaki dan osjecao kao da je sudjeno da ona umre sa mnom, sa svakom novom vezom je uvijek postojao neki novi problem.
U zivotu su me drzali moji uspjesi na mrezi, to sam shvatio kao svoju svrhu, da mogu mami,tetki i njenoj djeci da stvorim lijep zivot kad vec nemam svoju, da obradujem komsijinu djecu nekim poklonom ili pomazem drustvima za zastitu zivotinja.
Moji odlasci na sajtove za upoznavanje su se prorijedili, kao da sam odustao od tog i poceo graditi izmisljeni svijet u mojoj glavi, svijet koji je bio uzasno stvaran.
I onda sam posve slucajno poceo pisati s zenom mojih godina ( srednje tridesete ), bila je u nesretnom braku u kojem se odavno izgubila sva ljubav, sama situacija je bila depresivna, svi su zajedno sa dvoje djece zivjeli u kuci njenog oca koji je cesto pio, muz bi po cijeli dan bjezao u svoj svijet gledanja utakmica nakon cjelozivotnog posla za minimalac, ona po cijeli dan kod kuce. Odavno je bila pred razvodom.
Pisali bi po cijele dane i noci, upoznali smo se za manje od mjesec dana iako se cinilo da su prosle godine.
Nastavili smo se vidjati, izgledalo je kao da smo oboje nasli ono sto smo dugo trazili, iako sam mislio da ce se na kraju zavrsiti tako sto ce ostati tamo gdje je i bila.
Upoznao sam i njenu kcerku od 12god, cesto je isla s nama i sve je bilo super.
Sanjali smo o zajednickom zivotu, smisljali ime za nasu djevojcicu...
Onda je trazila razvod, njen muz se i nije nesto posebno protivio, izgledalo je kao da mu je bilo dosta svega.
Trebalo je poceti novo poglavlje u mom zivotu.
Toliko puta smo razgovarali i zamisljali buduci zivot, bojala se da necu moci sa dvoje djece, posebno ja koji sam navikao da budem sam.
Nikad nisam bio neodgovoran, ni prema sebi ni prema drugima, nikad ne bi nekom upropastio zivot iz hira, osim tog njena cerka je bila super i brzo smo se zblizili.
Onda sam upoznao i sina, 9 godina, odveo sam ih na planinu gdje smo ostali 10ak dana i sve je bilo super. Izgledali smo kao porodica. Oni nimalo nisu bili vezani za oca, posebno djevojcica, niti on za njih, gotovo da nisu imali nikakav odnos.
I onda se desilo ono sto sam najvise zelio, bas na tom putovanju je ostala trudna i nedugo nakon tog smo poceli da zivimo zajedno u vecem gradu gdje sam palnirao i da kupim stan nakon nekog vremena.
Moja majka ( nju jedino imam ) je to prihvatila kao smak svijeta. Da sebi na vrat natovarim nikad zaposlenu zenu sa dvoje djece, razvedenu.
I onda je pocelo ono sto je i predmet ove teme.
Moj odnos sa djevojcicom je postao gotov ocinski i takav je i do sada.
Ceskamo se po ledjima, izmisljamo nadimke jedno drugom, igramo se.
Predivan je osjecaj kad gledas tv a ona te zagrli i pita jel me volis.
Uzivam da joj kupujem neke stvari koje joj roditelji nikad nisu mogli priustiti.
Ima ona i svojih mana naravno, kao kad svako jutro napravi galamu jer joj se ne da da ode po hljeb 100 metara od zgrade i slicne stvari ali to je bas nista...
Moj odnos s njom mi nekad kaze da ne grijesim, tj da nisam djubre od covjeka, vec da mozda zaista trpim nepodnosljive stvari.
Djecak je ubrzo pokazao pravo lice.
Radim uzasno tezak posao, gotovo iskljucivo po noci pa spavam duze ujutro i po danu ( tako mora da bude ), iako sjedim, nesto na cemu mozes da izgubis jako mnogo ako ti za sekund padne koncentracija, gubis mnogo novca ako sjednes neispavan ili umoran, za ilustraciju i neke iznose za koje vecina radi po nekoliko mjeseci.
Ne spavam vec skoro godinu dana.
Probudim se po 10 puta, zbog njegove vriske i galame.
Nije bilo dovoljno svo to vrijeme objasnjavati i upozorovati, toliko puta cujem djevojcicu da galami na njega da bude tisi jer spavam ali ne vrijedi.
Zapravo sam zbog svega toga i stresa vec dugo vremena na granici da poludim.
Ono sto mi jos teze pada od nespavanja je ponasanje.
Ne postoji jedan minut bez plakanja i cviljenja.
Stalni govor je neka vrsta placnog glasa koje se brzo pretoci u cviljenje.
6 sati jutro, obicno, zavrsavam s poslom, lijezem u krevet mrtav, komiran, 7 ujutro, on ide u skolu, lupa na vrata nase sobe, upada... mama, gdje mi je sveska iz matematike, ona odgovara... zaspijevam ponovu za minut, lupa i ulazi, mama gdje su mi carape, zaspim u iducoj minuti, mama zavezi mi pertle...
Ne, ovo nije bilo jedno jutro, ovo je svako jutro...
Koje god jelo se napravi, on ga ne jede, mama mu pravi u 23h picu ili palentu, najezim se kad vidim svaki put da pojede 20 posto onog sta naspe, ostalo se baci... to mi i najteze pada jer sam kao dijete cesto bio gladan.
Nisam vjerovao da postoji dijete koje umire od placa za nekom igrackom a onda mu dosadi nakon 5min i vise je nikad ne pogleda.
Kao da mu je tata neki milijarder a ne fizikalac na minimalcu cijeli zivot.
Majka se postara da dobije sve sto zeli.
Kao npr, kupujemo im pribor za skolu i odjecu, tj ja kupujem jer od tate dobiju po 30eura mjesecno za alimentaciju i on se baca po podu prodavnice da zeli rolere od 30eura, majka kupuje i kaze to ti je otac dao pa imamo, ovo za skolu snosim ja.
U skoli, dobija jedinice i dvojke, ne mogu vjerovati da dijete u trecem razredu ne zna da sabire i oduzima do 20 i da ne moze procitati ono sto napise, i da nijednu rijec skoro ne napise ispravno, ona se izgalami kad radi zadacu s njim i nakon pola sata ga pusti vani da se igra s djecom gdje ga ljudi iz zgrade dovode pred vrata i apeluju da im ne tuce djecu.
Ona kaze dodji za sat on dodje za 5.
Vjerovatno bi mogao do sutra da nabrajam ovako...
Odnos njegove majke prema meni je u pocetku bio katastrofalan, sve zbog njega...
Super smo se slagali u vecini stvari, svaka svadja je potekla od njega.
Cak sam dobijao opaske poput ( kad sa mje zamolio da on bude malo tisi kad spavam ) : zar bi mi morali hodati na prstima dok spavas po cijeli dan:
Ili kako ja njega ne podnosim itd itd...
Generalni stav je bio da je ovo bila uzasna greska i da sam ja djecomrzac jer je on divan i krasan i da ona toliko cesto pozeli da nije ostala trudna.
Uvijek sam smirivao situaciju, plasio sam se da ne naudim mom nerodjenom djetetu i gutao i gutao i grizao se za jezik.
Onda se sve promjenilo sto se tice nje, kao da nas je to jos vise zblizilo i potpuno smo se otvorili, cak i prije nego sto se dijete rodilo.
Shvatila je gdje grijesi, da je ona kriva za to ponasanje ali da ne zna kako da to ispravi i da se boji da ce me izgubiti zbog toga.
I pocela je da se trudi ali on je bivao jos gori.
I ja sam se poceo vise truditi zbog nje, da mu pomognem oko zadace, da mu dam do znanja da je vazan kupujuci mu neke stvari a da on zauzvrat ne radi to i to, da ne place svake sekunde, da ne upada u sobu kad spavamo ali jednostavno ne pomaze nista.
Doslo je dotle da i ona sama kaze da je najbolje da odem jer ovo niko ne moze da trpi i da nema razloga da trpim, iako je sve sto trazim miran san i da imam normalne uslove da radim ali eto, ne mogu ni to dobiti. I oboje smo rekli da bez obzira sto se sad slazemo super da bi se oboje odavno pokupili i otisli da se nije desilo dijete.
I danas kad moje dijete prozivljava prve mjesece svog zivota, ono me probudi jednom ili dvaput dnevno kad zaplace a on i dalje 10 puta...
Cak sam otvoreno podjelio svoje sumnje s njom da on to radi po nalogu oca, da joj se osveti, da ja puknem i ostavim je... Kad ga je pritisla priznao je da mu baka svaki put to govori, da mu je mama ***** i da ne treba nista slusati i da svaki dan pravi probleme.
Pitam se da li je to moja borba, zar ja treba da se trudim i ostajem cijele noci da bi ovakvom djetetu omogucio lijep zivot a da njegovog oca briga za njega, cemu sve to?
Nista me u zivotu nije slomilo, ni gladno i ratno djetinjstvo, ni otac koji me tukao, ni depresija koja mi traje ko zna koliko dugo, ni moja samoca...
On je na putu da me slomi, za ovo vrijeme sam dobio 40kg, unistio sam se, nemam volje da se dignem iz kreveta, nemam volje da se pomjerim, cim ga vidim, cim cujem piskutavi glas ja bjezim kao ranjena zvijer, u sobu s jastukom preko glave.
Da odem, da zeni koja me voli, koja me zaista voli i s kojom bi se savrseno slagao ,da nije njega, priustim poraz?
Gdje da ode ona ako ja odem? Tad bi vjerovatno bila ***** i za svog oca a kamoli za ostale...
Da moje dijete, koje sam toliko zelio, ta predivna djevojcia koje jos nisam ni svjestan, u kojoj vidim svoj lik, odrasta bez oca ili bez majke?
Sta da joj kazem jednog dana?
Da tata nije mogao biti uz nju jer je bio sebican, hoce me osuditi, razumjeti?
Ili da cekam dan koji vise nije tako daleko, da se slomim...
Ko ce se brinuti za nju? Nema ko...
Sta da radim ..............
ma nema frke buhaha
Брате.....само "Тврдо" и нема да оманеш. Свежи шамаром и малог и жену.....слободно....само ако то салужују.
jer to sve ide u paketu
