Nirvana
Tužan pogled kroz zatvoren prozor se prelama negde na polovini puta do kraja. Sa umorne grane još jedan zlatni list prerano pada. Kroz betonske ulice poplocane lišcem prolama se krik mehanizovanog koraka. I onda, naglo, bez najave, kapi iz tmurnih sivih oblaka poplaviše korake. Dajuci ritam koji igra na mom prozoru. Pogled mi se odiže gore, prema horizontu. Dok samo jedno crveno sunce kroz oblake, bledu svetlost baca. Polako i ono nestaje iza teških oblaka. Polako, kao što beše korak kapi na mom prozoru, što se trkaše. I onaj poslednji crveni odsjaj od zlatne ulice se prožima visoko i ono nestaje. Možda u oblacima. Možda u njima sve nestaje, kao i ja što bledim zbog ove ljubavi. Zbog tog nemilosrdnog, rasparajuceg osecaja što kuca mojim grudima. Samoca u kojoj sam roden, samoca u kojoj moje srce živi, prožima se krvlju kroz mje telo, pa cak i u onaj žalosni osecaj što ljubav beše pre nego što ga je moja senka zarazila. Voleh i to beše sva složenost moje ljubavi. Voleh prosto i tupo. Prosto tupo i glupo. Koliko dugo se sada pokušavam setiti tog osecaja što osetih kada prvi put zaronih u tvoje oci? Slika stoji predamnom, ali vreme svojim celicnim kandžama pocepa i onu poslednju mrvu što me je cinilo Covekom. I poslednja kap skliznu sa mog prozora. I poslednji zrak umiruceg sunca zaspi u mojim ocima. Sa stolice ustadoh i otvorih prozor. Tmina mi polako i nesigurno ulazi u sobu, obavija je sobom, daje joj neki tužan i cudan izgled. Moj um polako zapocinje san, dok se oci bore za poslednje prizore umirene ulice, pale kiše, sjaja žutog zlata dok se ono provlaci kroz ogolele grane drugih drveca. Umire u tami jedan svet da bi ustupio mesto drugom. Topli vetar se rasu po mojim obrazima, i zacuh neki tihi šapat jednog malog imena. I gle! Krv opet kreoz moje vene zajuri cista i nevina. Srce opet zakuca jace i sigurno. Osetih kako se vetar koji zapocinje igru na mojim obrazima raširi kroz celo moje telo. Kao da osecah tvoje ruke na mojim ledima, i svu onu staru toplinu. Polako se okrenuh i predamnom se tvoje oci raspsnu u hiljade boja. Nestala si.
Probudih se. I opet ona stara umornost se zakaci na oci moje i nastani se u mojoj ledenoj krvi. Zamolih dan da mi ne pokvari san. I nadam se u to. Medutim, danas moje oci uhvatiše tvoje, i ni jednu boju ne videh, i tvoj pogled je prošao kroz mene. Ili to behu moje oci što su prošle kroz tvoje? Ne secam se više. Zaboravih sve.
24.11.2002
Tužan pogled kroz zatvoren prozor se prelama negde na polovini puta do kraja. Sa umorne grane još jedan zlatni list prerano pada. Kroz betonske ulice poplocane lišcem prolama se krik mehanizovanog koraka. I onda, naglo, bez najave, kapi iz tmurnih sivih oblaka poplaviše korake. Dajuci ritam koji igra na mom prozoru. Pogled mi se odiže gore, prema horizontu. Dok samo jedno crveno sunce kroz oblake, bledu svetlost baca. Polako i ono nestaje iza teških oblaka. Polako, kao što beše korak kapi na mom prozoru, što se trkaše. I onaj poslednji crveni odsjaj od zlatne ulice se prožima visoko i ono nestaje. Možda u oblacima. Možda u njima sve nestaje, kao i ja što bledim zbog ove ljubavi. Zbog tog nemilosrdnog, rasparajuceg osecaja što kuca mojim grudima. Samoca u kojoj sam roden, samoca u kojoj moje srce živi, prožima se krvlju kroz mje telo, pa cak i u onaj žalosni osecaj što ljubav beše pre nego što ga je moja senka zarazila. Voleh i to beše sva složenost moje ljubavi. Voleh prosto i tupo. Prosto tupo i glupo. Koliko dugo se sada pokušavam setiti tog osecaja što osetih kada prvi put zaronih u tvoje oci? Slika stoji predamnom, ali vreme svojim celicnim kandžama pocepa i onu poslednju mrvu što me je cinilo Covekom. I poslednja kap skliznu sa mog prozora. I poslednji zrak umiruceg sunca zaspi u mojim ocima. Sa stolice ustadoh i otvorih prozor. Tmina mi polako i nesigurno ulazi u sobu, obavija je sobom, daje joj neki tužan i cudan izgled. Moj um polako zapocinje san, dok se oci bore za poslednje prizore umirene ulice, pale kiše, sjaja žutog zlata dok se ono provlaci kroz ogolele grane drugih drveca. Umire u tami jedan svet da bi ustupio mesto drugom. Topli vetar se rasu po mojim obrazima, i zacuh neki tihi šapat jednog malog imena. I gle! Krv opet kreoz moje vene zajuri cista i nevina. Srce opet zakuca jace i sigurno. Osetih kako se vetar koji zapocinje igru na mojim obrazima raširi kroz celo moje telo. Kao da osecah tvoje ruke na mojim ledima, i svu onu staru toplinu. Polako se okrenuh i predamnom se tvoje oci raspsnu u hiljade boja. Nestala si.
Probudih se. I opet ona stara umornost se zakaci na oci moje i nastani se u mojoj ledenoj krvi. Zamolih dan da mi ne pokvari san. I nadam se u to. Medutim, danas moje oci uhvatiše tvoje, i ni jednu boju ne videh, i tvoj pogled je prošao kroz mene. Ili to behu moje oci što su prošle kroz tvoje? Ne secam se više. Zaboravih sve.
24.11.2002