Zanimljiv tekst koji će nekome možda biti smešan a nekoga će možda i proći žmarci jer je imao slično iskustvo 
Radnja priče se dešava oko Nove godine ali verujem da se ista priča ponavlja pri svakoj kupovini, muškarci jednostavno to ne mogu podneti
Ovo je priča jednog takvog momka
U ovo doba godine aktuelne su novogodišnje odluke i iskoristiću priliku da jednu svoju odluku podelim sa vama. Nikad više ne idem sa devojkom u kupovinu. Nikad, nikad, nikad. Ni u ludilu.
Nije mi teško da obrazložim zbog čega.
Sve je počelo potpuno naivno.
-Ljubavi,bliži se Nova godina. Je l' bi mogao da mi praviš društvo dok kupujem neku krpicu koju ću da obučem za doček? -pitala me je devojka jednog decembarskog prepodneva.
-Mogao bih, zašto da ne - odgovorio sam olako, kao svaki naivni i nepromišljeni tupan.
U tom trenutku zaista sam bio uveren da njena kupovina ne može da izgleda drastično drugačije od moje. Dakle, uđem u prvu prodavnicu koja mi se nađe na putu, pružim ruku ka prvoj stvari koja je izložena do ulaza i obratim se nasmejanoj prodavačici.
-Evo ovo ću...
-Želite da probate prvo?
-Ne nema potrebe, vidim odavde da mi je taman.
Zahvalim se na usluzi , platim, odem kući i tamo shvatim da sam kupio pantalone nekoliko brojeva manje i da su šanse da moje dupe uđe u njih jednake šansama da fudbaleri Srbije uđu u finale Svetskog prvenstva. I kraj priče. Po meni, tako treba da izgleda kupovina, a ne...uf, odma` se iznerviram kad se setim.
Prvo je usledilo prikupljanje informacija koje su od velikog i presudnog značaja za izbor garderobe. Već po tome moglo se naslutiti da sledi jedan dugotrajan i mukotrpan proces. Dakle, da bi se donekle izgradila ideja šta to treba kupiti, mora se odgovoriti na nekoliko osnovnih pitanja:Gde idemo za doček? Da li je to kafić? Diskoteka? Sedeljka u stanu? Šta ćemo piti (''Ako je crno vino ne pada mi na pamet da oblačim nešto belo'')? Da li će biti barske stolice,obične stolice ili separei? Ko će još biti tamo? Šta će drugi obući? Idemo li peške ili automobilom? Koju su temperaturu najavili? Hoće li biti padavina? Da li se puno ugojila nakon ovih slava?
Žene kad kupuju garderobu toliko stvari uzmu u obzir da naspram toga test za astronauta izgleda ovako:
-Bojiš li se visine?
-Ne!
-Odlično, spremi se, u četvrtak letiš na mesec.
Kad smo napokon sve činjenice isterali na čistinu, metodom eliminacije došli smo do rešenja do kog je moglo da se dođe minimum dva sata ranije. Kupiće haljinu. Za boju, kroj i dužinu, odlučiće se na licu mesta.
I tako u potrazi za idealnom haljinom stigli smo do prvog butika. U izlogu sam video nekoliko ''dasamženskonosiobi'' haljina i naivno pomislio da će za koji minut čitava stvar biti okončana. Sve te nade, moja Ljubav je raspršila samo jednom rečenicom.
-Evo odavde ćemo da počnemo!
-Da počnemo?
-Da - pogledala me je začuđeno- moramo odnekud početi.
-Ali kupuješ samo jednu stvar.Zašto uopšte ulaziš, kada već unapred znaš da tu nećeš kupiti to što tražiš. Ajde da nađemo neki butik za koji ćeš da kažeš ''Evo, ovde ćemo da završimo''.
- Srđane -prekinula me je u pola izlaganja - Ne lupetaj i ne pravi filozofiju od tako jednostavne stvari kao što je kupovina. Ulazi unutra.
Sedam sati koje sam tog dana proveo u pretresu butika, pokušaću da zgužvam u što manje teksta.
Obišli smo petnaest butika i jednu pekaru ( Uzgred,radnica u pekari nije bila zainteresovana da proda svoju garderobu). Ako slučajno dođe do zločina u nekom od tih butika, policija će jedino pronaći otiske moje devojke. Sve je pipnula, prevrnula, premerila. Sve je probavala, u kabinu utrčavala kao Klark Kent i presvlačila se, a za sve je pronašla neku manu. U nečemu ''izgleda kao mečka'', u nečemu joj ''noge izgledaju kao kod Nemanje Vidića'', a za neke haljine nema adekvatnu torbicu, cipele, minđuše ili prokleti abažur na sobnoj lampi. Prodavačice su se uzalud nudile da pomognu. Nije bilo pomoći. Rekao sam im da možda mogu meni da pomognu ukoliko imaju čvrst kanap i pogodno stablo kruške, na šta je moja devojka dodala da se ne pravim duhovit, već da se bar pravim da mi je stalo da mi devojka ne bude kao nakaza za Novu godinu. Naravno, ništa nije kupila, a kad je došla na ideju da se vratimo u onaj prvi butik od kog smo krenuli, jer joj se čini da je tamo bilo nešto interesantno, seo sam na uličnu žardinjeru i počeo da plačem.
- Pa ti stvarno ne znaš šta hoćeš- zavapio sam.
- U pravu si - odgovorila je - Ali savršeno znam šta neću. I to je valjda nešto.
Sedeo sam na žardinjeri, na ivici nervnog sloma, posmatrao je kako vihorno utrčava u onaj butik s početka odiseje i zamislio se. Ako je momka birala makar upola pažljivo, sistematično i detaljno kao haljinu, ja sam jedan srećan čovek!

Radnja priče se dešava oko Nove godine ali verujem da se ista priča ponavlja pri svakoj kupovini, muškarci jednostavno to ne mogu podneti

Ovo je priča jednog takvog momka

U ovo doba godine aktuelne su novogodišnje odluke i iskoristiću priliku da jednu svoju odluku podelim sa vama. Nikad više ne idem sa devojkom u kupovinu. Nikad, nikad, nikad. Ni u ludilu.

Nije mi teško da obrazložim zbog čega.
Sve je počelo potpuno naivno.
-Ljubavi,bliži se Nova godina. Je l' bi mogao da mi praviš društvo dok kupujem neku krpicu koju ću da obučem za doček? -pitala me je devojka jednog decembarskog prepodneva.
-Mogao bih, zašto da ne - odgovorio sam olako, kao svaki naivni i nepromišljeni tupan.
U tom trenutku zaista sam bio uveren da njena kupovina ne može da izgleda drastično drugačije od moje. Dakle, uđem u prvu prodavnicu koja mi se nađe na putu, pružim ruku ka prvoj stvari koja je izložena do ulaza i obratim se nasmejanoj prodavačici.
-Evo ovo ću...
-Želite da probate prvo?
-Ne nema potrebe, vidim odavde da mi je taman.
Zahvalim se na usluzi , platim, odem kući i tamo shvatim da sam kupio pantalone nekoliko brojeva manje i da su šanse da moje dupe uđe u njih jednake šansama da fudbaleri Srbije uđu u finale Svetskog prvenstva. I kraj priče. Po meni, tako treba da izgleda kupovina, a ne...uf, odma` se iznerviram kad se setim.
Prvo je usledilo prikupljanje informacija koje su od velikog i presudnog značaja za izbor garderobe. Već po tome moglo se naslutiti da sledi jedan dugotrajan i mukotrpan proces. Dakle, da bi se donekle izgradila ideja šta to treba kupiti, mora se odgovoriti na nekoliko osnovnih pitanja:Gde idemo za doček? Da li je to kafić? Diskoteka? Sedeljka u stanu? Šta ćemo piti (''Ako je crno vino ne pada mi na pamet da oblačim nešto belo'')? Da li će biti barske stolice,obične stolice ili separei? Ko će još biti tamo? Šta će drugi obući? Idemo li peške ili automobilom? Koju su temperaturu najavili? Hoće li biti padavina? Da li se puno ugojila nakon ovih slava?
Žene kad kupuju garderobu toliko stvari uzmu u obzir da naspram toga test za astronauta izgleda ovako:
-Bojiš li se visine?
-Ne!
-Odlično, spremi se, u četvrtak letiš na mesec.
Kad smo napokon sve činjenice isterali na čistinu, metodom eliminacije došli smo do rešenja do kog je moglo da se dođe minimum dva sata ranije. Kupiće haljinu. Za boju, kroj i dužinu, odlučiće se na licu mesta.
I tako u potrazi za idealnom haljinom stigli smo do prvog butika. U izlogu sam video nekoliko ''dasamženskonosiobi'' haljina i naivno pomislio da će za koji minut čitava stvar biti okončana. Sve te nade, moja Ljubav je raspršila samo jednom rečenicom.
-Evo odavde ćemo da počnemo!
-Da počnemo?
-Da - pogledala me je začuđeno- moramo odnekud početi.
-Ali kupuješ samo jednu stvar.Zašto uopšte ulaziš, kada već unapred znaš da tu nećeš kupiti to što tražiš. Ajde da nađemo neki butik za koji ćeš da kažeš ''Evo, ovde ćemo da završimo''.
- Srđane -prekinula me je u pola izlaganja - Ne lupetaj i ne pravi filozofiju od tako jednostavne stvari kao što je kupovina. Ulazi unutra.
Sedam sati koje sam tog dana proveo u pretresu butika, pokušaću da zgužvam u što manje teksta.
Obišli smo petnaest butika i jednu pekaru ( Uzgred,radnica u pekari nije bila zainteresovana da proda svoju garderobu). Ako slučajno dođe do zločina u nekom od tih butika, policija će jedino pronaći otiske moje devojke. Sve je pipnula, prevrnula, premerila. Sve je probavala, u kabinu utrčavala kao Klark Kent i presvlačila se, a za sve je pronašla neku manu. U nečemu ''izgleda kao mečka'', u nečemu joj ''noge izgledaju kao kod Nemanje Vidića'', a za neke haljine nema adekvatnu torbicu, cipele, minđuše ili prokleti abažur na sobnoj lampi. Prodavačice su se uzalud nudile da pomognu. Nije bilo pomoći. Rekao sam im da možda mogu meni da pomognu ukoliko imaju čvrst kanap i pogodno stablo kruške, na šta je moja devojka dodala da se ne pravim duhovit, već da se bar pravim da mi je stalo da mi devojka ne bude kao nakaza za Novu godinu. Naravno, ništa nije kupila, a kad je došla na ideju da se vratimo u onaj prvi butik od kog smo krenuli, jer joj se čini da je tamo bilo nešto interesantno, seo sam na uličnu žardinjeru i počeo da plačem.
- Pa ti stvarno ne znaš šta hoćeš- zavapio sam.
- U pravu si - odgovorila je - Ali savršeno znam šta neću. I to je valjda nešto.
Sedeo sam na žardinjeri, na ivici nervnog sloma, posmatrao je kako vihorno utrčava u onaj butik s početka odiseje i zamislio se. Ako je momka birala makar upola pažljivo, sistematično i detaljno kao haljinu, ja sam jedan srećan čovek!