"Nikad više"

N8AujWU.png
 
Kliknite za proširenje...
Nikad ne reci nikad;)


Poema - Voljenjem zajedno

Veljača - Nebo odsjeda dužinom veljače

A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače,
i bdije krikom svjetla u sjeni istočnog vjetra.
Zato užitak uzbuđenog srca nudi blagostanje,
i pod dodirima naših tijela sve u nama traje.

I prozirna tišina razbuktava ritam strasti
i uspinje se osmjehom zanosnih zagrljaja,
jer dok sa sebe skidamo mirise siječnja
mjesec u našim uzdasima duboko drijema.

Naš dolazak nagovještava sunce bijeloj pučini,
i prevalivši dug put po blještavilu snijega
donosimo ljepotu najbjeljih kristala inja
i poput zvjezdane radosti nudimo ljubav.

Kao riječni galebovi klikćemo obalom mjesečine,
a sa srebrnog obzora, odakle dolijećemo,
zaplićemo vreli zrak među dremljive krošnje
i točimo cvrkut istoka u ogoljela debla hrašća.

Slijedimo vedrinu osmjeha putanjom zagrljaja
i posijmo naše bilo usred bijelih brazda zime,
neka snijegom, čija škripa žudnju pojačava,
i dubinom zemlje neprestano u korijenju ječi.

Plodonosni u duši veljače tjelesno dozrijevamo,
u zimskoj mirnoći duhom smo nagrađeni,
i tek ovjenčani u zvuku njezinih cjelova
prelijećemo s jednog kraja na drugi kraj dana.

Motrimo sjene kako bjelinom poskakuju,
u milosti su čistoće leda i drhtavog sjaja,
u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači
naše sjene umjesto nas na počinak polaze.

I livada bijela, i grmove grane, i kristali,
i sva ta nijemost zov su kroz koji se kreću,
a mi se bez njih i pomoću čarolije vjetra
polako opijamo zaranjajući u obilje noći.

Blistavom magijom cjelova duž naših tijela
slažemo strasti dok slijećemo u predvečerje,
naše se željne usne sreću posred polja čela
i pod toplinom pogleda vlaže mekoću kože.

Dok nas veljača spremno u potpunosti preuzima
i sa naših grudi osluškuje protok vremena,
sretni smo, jer je među isprepletenim rukama
gdje joj godi naša bezvremena prisutnost.

Mi smo neprekidna vreva svjetova u jednom,
u srodstvu sa bezbrojnim tajnama svjetlosti,
mi smo milijun sanjanja u požudnom snu,
i skladni miris u prozirnom beskraju boja.

Na licu našeg srca neizmjerna je ljubav,
i narav naše duše potječe iz naručja sreće,
nigdje se kao u nama živa radost ne izvija,
niti glasovi zanosa toliko visoko uzlijeću.

A kad uđemo u večer, u njezino podrijetlo,
i pogledom rastrčimo po staništima zvijezda,
kad se krećemo rubom svemira, niz horizont,
naš dah se poput mjesečine raspe nebom.

Mila, koliko nas tada u tom vremenu ima,
u vrelu iz kojeg sklad vjerovanja teče,
u voljenju neponovljive svježine svijeta,
u svečanosti besprijekorne kolone plavetnila.

Plodovi smo dokle nam pogled dopire,
u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku,
u nezasitnim dahtanjima naših tijela,
i na usnama užareno crvenim od strasti.

Kakvim se veličanstvenim nemirom krećemo
i kakva sudbina obilazi naše zagrljaje,
kakvom samo čežnjom začinjemo svoj smisao
kad zauvijek odjekujemo voljenjem.

Nježnost nas upućuje svojim smjerovima,
i kamo god nas dovela bit ćemo dostojni,
jer u neprekidnoj vrevi istinitih težnji
njezinom smo zamisli dio njezine nutrine.

Njezina uzburkana strast valja naša bedra,
i nikada ne posustaje u našoj zadihanosti,
a njezina nasmijana i lijepa razuzdanost
posjeduje potrebu i krepost našeg razuma.

A među sjenama zvijezda i na obalama neba
naše su ruke sročile vrele stihove milovanja,
i naš život posjeduje toliko zaljubljenosti
da slatkoća ljubavi pod nama dobiva dušu.

U beskrajnoj tišini zime ostvarujemo san,
i ne odričemo se spokojstva slobode,
jer moje biće okićeno mnoštvom cjelova
u tvom osmjehu miriše na ljupkost rose.

Tečemo prema radosti koju obožavamo,
i prepuštamo se zvukovima sazviježđa,
neka nas otkucaji srca izviju prema duši,
s njom se, mila, najbolje upoznajemo.

U gibanju naših tijela više kapi znoja nema,
već u rijeci pokreta bljeskaju praporci,
a nemirni valovi zlatnog žamora požude
preko uzdaha zalaze u beskrajnost neba.

Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem,
ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine,
samo premostimo razdaljine sanjanja
i svi će se trenutci posteljom umnožiti.

Približit ćemo se modrim obzorjima ožujka,
a daljina će nagovijestiti buđenje lišća,
i pripremit naše zagrljaje za prva šuštanja,
jer iznad krošnji počinje naša neobuzdanost.

Dođi, slatka moja, dođi u moj pokret,
neka ti moji prsti plešu oko tankog struka,
legni u miris kose i čežnju mojih ramena,
i po koži mojoj snove cijelog svijeta kušaj.

Srčani tvoj glas neka u meni mrsi misli,
neka se boja moga oka tvome srcu divi,
uostalom, plemenitost tvoga bistrog uma
oduvijek cijelim mojim bićem cvate.

Pri svakom poljupcu bliže smo ožujku,
i s ovom noći veljača se bliži svom kraju,
zato predahnimo u zanosu mjesečine,
za nju na našem licu uvijek ima mjesta.

Jedino tako sjedinjeni i bez obmane ulazimo
u veličanstvenost voljenja, u jeku ožujka,
a kako našim tijelom prolaze godišnja doba
nosimo i sva ljubljenja iz siječnja i veljače.

Zal Kopp
:bye:
 
Pesma je ta poštovanja vredna
i vrlo je lepo oslikana,tu primedbe nema
al dodao bih nešto svoje ako smem
asocijacijom pobudjen:
Voleh i ja jedno rušče
mišljah za nju da je gušče
a ona je lija bila
dobro me je ...odradila :dash::D
ps
E sad kad bih samo znao
ja bih ovo naslikao
pa se s vama skupa smejo :lol:
 
zxy;bt231422:
Pesma je ta poštovanja vredna
i vrlo je lepo oslikana,tu primedbe nema
al dodao bih nešto svoje ako smem
asocijacijom pobudjen:
Voleh i ja jedno rušče
mišljah za nju da je gušče
a ona je lija bila
dobro me je ...odradila :dash::D
ps
E sad kad bih samo znao
ja bih ovo naslikao
pa se s vama skupa smejo :lol:
Kliknite za proširenje...

Zabrinuo si me,zar samo jedno?
Ja mislio da je u tebe dar da ljubav
svoju umes da delis oj ha?!

Sto se tice oslikavanja drug moj uvek ti stojim na raspolaganju
ali znam da je oslikavanje recima najbolje pa izvoli da se zajedno smejemo.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top