Gledala sam ga onako visokog za glavu veceg og mnogih u masi .
Cinio mi se zbog necega tuzan i zamisljen odsutan i da je red bilo veci .
Gurao je svoj kofer na tockice jednom nogom zadubljen u citanje manjeg papira bijelog.
Cas ledja cas prifil nisu mi dali da smetnem pogled.Salter nam je oboma bivao sve blizi.
Neka lagana magija pocela je da me plavi.U cekanju leta u avionu svi su mi bili stranci sem njega.
Blizinu koju sam osjecala nicim nisam mogla opravdati a ipak mi je bio po necemu blizak .
Moja radoznalost i spletkarenje sa dusom su rasli ko plima.Nisam nista sem njega cisto vidjela.
Taj sjetni pogled taj talas tuge koji je nosio zapljusnula me na prvi direktni pogled .
Tuga nam je oboma bila zajednicka.Hodali smo pravi sa cvrstim korakom svako sa svojom tugom .
Ocito smo je nosili, ocito je nismo skrivali, ocito smo bili iskreni u dusi i okruzenju.
Ma gdje bili ona nam je drugarica.Kazna ili sudbina ?Samo da mi je znati ?A nisam saznala nista vise osim ...
Dok sam ja znala da me niko ne ceka i lagano izlazila sa piste on je znao ko ga ceka.
Drugaciji nego do tada pripremao se dublje tuzan .
Onako visok jakih ramena savio se u koljenima i jedan ga je djecak zagrlio.
Suze, buica, plac duse, i tijela ucinili su mi ga jos blizim.Prenuo se tek kad je i djecak zaplakao .
Ponovo se lagano vracao svojoj tajnovitoj za mene tuzi.Ponovo je lagano koracao .
Nista vise i nikad nisam sem njegovih sirokih ledja vidjela a cesto ga se sjetim.
Cinio mi se zbog necega tuzan i zamisljen odsutan i da je red bilo veci .
Gurao je svoj kofer na tockice jednom nogom zadubljen u citanje manjeg papira bijelog.
Cas ledja cas prifil nisu mi dali da smetnem pogled.Salter nam je oboma bivao sve blizi.
Neka lagana magija pocela je da me plavi.U cekanju leta u avionu svi su mi bili stranci sem njega.
Blizinu koju sam osjecala nicim nisam mogla opravdati a ipak mi je bio po necemu blizak .
Moja radoznalost i spletkarenje sa dusom su rasli ko plima.Nisam nista sem njega cisto vidjela.
Taj sjetni pogled taj talas tuge koji je nosio zapljusnula me na prvi direktni pogled .
Tuga nam je oboma bila zajednicka.Hodali smo pravi sa cvrstim korakom svako sa svojom tugom .
Ocito smo je nosili, ocito je nismo skrivali, ocito smo bili iskreni u dusi i okruzenju.
Ma gdje bili ona nam je drugarica.Kazna ili sudbina ?Samo da mi je znati ?A nisam saznala nista vise osim ...
Dok sam ja znala da me niko ne ceka i lagano izlazila sa piste on je znao ko ga ceka.
Drugaciji nego do tada pripremao se dublje tuzan .
Onako visok jakih ramena savio se u koljenima i jedan ga je djecak zagrlio.
Suze, buica, plac duse, i tijela ucinili su mi ga jos blizim.Prenuo se tek kad je i djecak zaplakao .
Ponovo se lagano vracao svojoj tajnovitoj za mene tuzi.Ponovo je lagano koracao .
Nista vise i nikad nisam sem njegovih sirokih ledja vidjela a cesto ga se sjetim.
