Inspirisana jednom temom ovde " da li zene treba da pridju muskarcima" veceras mozda sto sam jako usamljena resih da pitam onog koga zanima. zasto jedan muskarac nije hteo jedno nezno prijateljstvo sa mnom...on je sam povredjen od zene koja mu je rodila sina i ostavila ga i nekako cini se uziveo se u tu ulogu samotnjaka...posmatrajuci ga shvatila sam da zelim da mi bude prijatelj...samo to..ne treba vise...nekako mi izgleda kao covek kome mogu da se poverim koji bi me razumeo...a isto tako bi to i ja njemu ponudila..razumevanje i jedno divno druzenje...vise puta sam pokusavala ali bez uspeha...nas poznanstvo je povrsno i ako ne odem na mesto gde on izlazi moglo bi se desiti da ga uopste i ne sretnem nigde..mislim necu da mu se kacim kao neka zaljubljena lujka jer takve zene ima oko sebe...neko ko zna za ovu moju tajnu rece mi da dizem ruke da coveka ne zanimam ni kao prijatelj a taman za nesto vise...poznajuci svoje kvalitete i to da sam uvek u zivottu imala mnogo prijatelja ne mogu d ashvatim zasto me izbegava...kazu iskrena sam zabavna u drustvu procitala sam mnogo mmnogo toga prosla i kadgod nesto zelim da predstavim setim se kako bi se on odusevio samo kad bi malo hteo da me upozna...osetila sam veliku kolicinu neznosti prema njemu...i zaista bi bila spremna i da ga saslusam kad bi se on zaljubio u neku devojku...kad bi mi rekao...ma cini se da bi mu mogla biti kuma na svadbi...osecam ga kao brata kao nekog ko mi pripada..ne znam jel ko to moze da razume...kako da mu dokazem...zvala sam ga na kafu da izadjemo namestam neke situacije gde bi malo bar popricali ali on bezi bezi i ja sam zalosna zbog toga...eto veceras nesto posebno... doslo mi...znam da je sam i znam da ne moze biti srecan u svojoj kozi...a ja stvarno nudim jedno iskreno prijateljstvo...
