Nego,da skrenem temu:
...i tako ja bejah danas u Kući cveća,da na Maršalov grob položim buket ruža,i videh mnogo Slovenaca i Hrvata i beše mi nekako toplo oko srca dok sam se vraćao ulicom od kaldrme i posmatrao divan park u kompleksu muzeja 25.maj...Tad pomislih kako ništa gluplje i ograničenije ne postoji od nacionalizma na ovom svetu...
...i u tom trenutku se setih reči premudrog Danila Kiša:
"To je onaj Sartrov Zil, koji je porodicna nula, cija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova "tajna", da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo drustveno bice i to ga cini znacajnim, postojecim: nemojte pred njim pominjati engleski caj, jer ce vam svi za stolom poceti namigivati, davace vam znake rukama i nogama, jer Zil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Zil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom recju, Zil je licnost, on postaje licnost zahvaljujuci engleskom caju."
Ali,ne lezi vraže...Jer u tom trenutku se setih i činjenice da mnoge knjige nisu opasne - opasna je samo jedna.I setih se da čitanje mnogih dovodi do mudrosti,a čitanje samo jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom...I tako svi moji ideali padoše u vodu,a nad do tad sunčanim nebom nadvi se nevreme kakvo ne pamtim...Setih se nekih stihova što mi uđoše u uši pre samo nekoliko dana:
"Zar je to samo laž?
Zar je to prevara?"
I polako,nesigurno,potpuno skrhkan krenuh kući,nesiguran u sebe i sve što je ljudsko...