Rekonstrukciju podržavam dok mi je plastika kao ideja odbojna.
Dopadaju mi se lica koja su u Francuskoj označena kao jolie laide, što mu dodje "atipična lepota". Takav je moj ukus, volim prirodnost i posebnost, nonsalanciju u izgledu koji je dat i negovanost kojom se zapravo pokazuje odnos prema telu a ne sakaćenja, anestezije i skrivene ožiljke...čemu to? Lično plastiku vidim kao podmukao način punjenja kese podržan medijima koji najpre naprave komplekse, unište samopouzdanje a onda zadovoljno trljaju ruke jer su prodali masu proizvoda.
Niko te ljude ne snima desetak godina kasnije već u stanju euforije posle operacije. Zanima me istraživanje, i da li ga je neko uopšte sproveo nad običnim svetom, koliko je srećniji, uspešniji i koliko mu se zivot zaista promenio nakon kompletnog fejsliftinga, na primer, pet godina posle. Ljudi ne vide bol, šavove, nadu i razočarenje kada se nakon svega shvati da te plasticne grudi baš i nisu bitne i da ih retko ko uopšte primećuje te da nam nisu promenile život i donele fanfare u isti jer smo mi i dalje one osobe od ranije...samo sa zavojima oko abdomena i bolnim iskustvom više.
Smatram da živimo u svetu koji nas je vaspitao da se takmičimo izmedju sebe ubedjivajuci nas da smo veoma značajni. Dok kupujemo, kupujemo i kupujemo...sve sto nam ponude...i bacamo, bacamo i bacamo jer nije dovoljno novo, jer nismo dovoljno lepi, jer samo još ovo da imamo (grudi, uši, odeću, status, nebitno) i život će nam se promeniti, usavršiti, krenuće sve novim tokom...i onda to nešto dobijemo...i shvatimo da nam ni to nešto nije promenilo život i onda...razočarenje ali tu su nove zlatne niti, novi celulit program (jednako neuspešan koliko i stari), novo tržište ko zna čega i ponovo raste nada da će nam neke druge uši, grudi, nos, zlatne niti, tašna doneti sreću, status, flert, fanfare kao u filmovima Vudi Alena...i opet isto i tako od jednog do drugog te istog prodje život i niti smo postale lepotice niti su za nama sekli vene, niti nam je neka sreća na taj način došla ali smo fino industriji napunili džepove koja se naposletku doseti i maestralno kaže "nepravilne crte (ogromna zadnjica, male grudi, salasto stomace, ponovo, nebitno) su karakteristika a ne mana a od karakteristike treba napraviti prednost kao JLo (ili ova, ona, niska, mršava, klempava, ravna kao daska, staro dobro - nebitno) i 'ajd jovo nanovo, show must go on, industriji trebaju pare a ista zna da je sujeta omiljeni greh na koji su ljudi najslabiji. Zato i jeste plastika američka pralinica a valijum (prozak, nebitno) dnevna vitaminska bombonica. Najlepše idu zajedno posle obroka samlevenog i posluženog u čaši nakon koje odmah krče creva (što se ne priznaje ni na mukama) i problem je rešen!
I gde je te plastike najmanje...kladim se u sve ili ništa u bogatim, stabilnim društvima Skandinavije, Beneluksa i njima sličnim...tema me ne zanima pa nemam informacije ali imam osećaj da je tako...siromašnim i/ili zaplasenim se najlakše manipuliše...