Već duže vrijeme radili su zajedno. Svima oko njih bilo je jasno kao dan da su oboje zaljubljeni jedno u drugo,
samo on nikako da napravi taj sudbonosni prvi korak, a ona vaspitana strogo patrijarhalno bila je miljama daleko od
ideje da ponekad nije toliko strašno ako žena prva napravi nešto slično. Ruku na srce, nije baš da ponekad o tome
nije razmišljala ali sve je ostajalo samo na toj misli jer se to nikako nije uklapalo u njenu predodžbu ljubavne veze.
Na godišnjicu firme, njih nekoliko najažurnijih među kojima i njih dvoje, direktor je pozvao na malu proslavu. Izbor je
pao na diskoteku koja se nalazila na kraju malog grada.
Diskoteka je bila puna gostiju. Raznobojna svjetla su se prosipala po podijumu u ritmu brze muzike.
U uglu diskoteke bila su dva spojena stola koja su čekala na njih.
Konobar je donio piće. On je sjedio nasuprot nje. A onda je brzi ritam zamijenila lagana pjesma Brajana Adamsa - Please
Forgive Me.
Osjetila je njegov pogled na sebi.
-Hoćemo li?- pružio je ruku prema njoj.
Sve je bilo kao u snu. Ustala je i prihvatila njegovu ruku. Polako su se kretali po podijumu, u ritmu pjesme.
Njegove oči su je gledale sa nježnošću i ljubavlju. Osjetila je kako joj srce ubrzano kuca.
U jednom trenu dok su plesali nehotice mu se približila toliko da je na svom obrazu osjetila kako ju je zagolicala njegova
brada. Zadrhtala je u njegovim rukama.
-Mislila sam da me nikad nećeš pozvati na ples,- tiho je rekla.
On ju je samo privukao sebi bliže. Pjesma je završila, ali oni su nastavili plesati. Nije joj bilo važno što svi oko njih gledaju.
Bila je sretna, jer je bila u zagrljaju muškarca kojeg je voljela.
Narednog jutra se sa nestrpljenjem spremala na posao. Pažljivo se obukla i našminkala jer je željela da bude posebno lijepa
za njega. Stigla je u ured malo prije njega. Uskoro se pojavio i on, ali na njeno veliko iznenađenje sve je bilo drugačije. Bio je
hladan i distanciran. Nije ju gledao u oči dok je promrmljao dobro jutro i sjeo za svoj radni sto, a onda glavu zabio u monitor računara.
Osjećala je kako je steže nešto u grlu. U tom je zazvonio telefon. Zvao ju je direktor da donese jedan izvještaj.
-Sinoć ste divno plesali,- direktor joj je rekao nakon što mu je na sto spustila fasciklu sa izvještajem.
Samo je slegnula ramenima, a na licu joj se pojavio tužni osmijeh.
- Bilo je lijepo dok je trajalo.
-Moraš ga razumjeti,- direktor je shvatio,- njegova zadnja veza bila je teška i sad se jednostavno boji ponovo upustiti.
Nastavili su raditi u istom uredu.
Stvari između njih su se mijenjale iz dana u dan. Jedan dan bi se prema njoj ponašao kao najzaljubljeniji čovjek, dok bi
već narednog dana navlačio svoju hladnu masku. Od te njegove igre vruće- hladno, njeni živci su bili pri kraju. Znala je
da mora na tu priču konačno staviti tačku, ali kako to objasniti ludom srcu.
Jednog dana se dogodilo da joj auto nije htio upaliti, pa se on ponudio da je odveze kući nakon posla. Bio je to jedan od onih
dana kada se ponašao zaljubljeno. Vožnja do njenog doma bila je ispunjena tišinom, ali osjećala je napetost u zraku.
Kada su stigli do njenog stana, zahvalila mu se i pokušala izaći iz auta, ali on ju je zaustavio.
- Moram ti nešto reći - izgovorio je tiho. Pogledao ju je nježno u oči.
Na svoje iznenađenje čula je sebe kako govori.
-Kaži brzo. Dolazi mi uskoro dečko pa da me ne čeka..
Bilo je jače od nje. Iako ga je svim srcem željela, nakon toliko patnje koliko joj je pričinio igrom vruće- hladno imala je strahovitu
potrebu da i on osjeti bol koju je on njoj toliko puta nanosio. Bar na trenutak da mu bude kao njoj. Biće vremena da mu kasnije
sve objasni, mislila je.
Nastala je tišina koja je činilo se trajala jako dugo. Na licu mu se ocrtavala nejasna bol, ali ubrzo ju je zamijenila njegova maska
koja je njoj bila tako poznata.
-U redu, neću te zadržavati, ionako niije bilo ništa važno,- odgovorio je napokon.
Sljedećeg dana na poslu ju je zateklo iznenađenje. Njegov radni sto bio je prazan. Od direktora je saznala da je uzeo neplaćeni
godišnji odmor.
Nije ga bilo danima. Ona se za to vrijeme trudila da sastavi komadiće same sebe. Očajno joj je nedostajao. Pokušala je da mu se
javi, ali on nije odgovarao na njene pozive.
Poslije nekih mjesec dana pojavio se u uredu, ali samo da pokupi svoje lične stvari. Hladno ju je pozdravio i rekao joj da je dobio
posao u drugoj firmi.
U malom gradu vijesti putuju brzinom svjetlosti. Narednog mjeseca saznala je da je oženio djevojku sa kojom je bio veoma kratko.
Otada je prošlo mnogo godina. U međuvremenu se udala i ona i odselila se iz malog grada.
Kada bi ponekad dolazila u svoj rodni grad, neki put desilo bi se da se slučajno sretnu, ali tad bi od nje okretao glavu.
Već odavno, ona je njemu bila oprostila sve, ali on njoj ne.
RiadaT.
samo on nikako da napravi taj sudbonosni prvi korak, a ona vaspitana strogo patrijarhalno bila je miljama daleko od
ideje da ponekad nije toliko strašno ako žena prva napravi nešto slično. Ruku na srce, nije baš da ponekad o tome
nije razmišljala ali sve je ostajalo samo na toj misli jer se to nikako nije uklapalo u njenu predodžbu ljubavne veze.
Na godišnjicu firme, njih nekoliko najažurnijih među kojima i njih dvoje, direktor je pozvao na malu proslavu. Izbor je
pao na diskoteku koja se nalazila na kraju malog grada.
Diskoteka je bila puna gostiju. Raznobojna svjetla su se prosipala po podijumu u ritmu brze muzike.
U uglu diskoteke bila su dva spojena stola koja su čekala na njih.
Konobar je donio piće. On je sjedio nasuprot nje. A onda je brzi ritam zamijenila lagana pjesma Brajana Adamsa - Please
Forgive Me.
Osjetila je njegov pogled na sebi.
-Hoćemo li?- pružio je ruku prema njoj.
Sve je bilo kao u snu. Ustala je i prihvatila njegovu ruku. Polako su se kretali po podijumu, u ritmu pjesme.
Njegove oči su je gledale sa nježnošću i ljubavlju. Osjetila je kako joj srce ubrzano kuca.
U jednom trenu dok su plesali nehotice mu se približila toliko da je na svom obrazu osjetila kako ju je zagolicala njegova
brada. Zadrhtala je u njegovim rukama.
-Mislila sam da me nikad nećeš pozvati na ples,- tiho je rekla.
On ju je samo privukao sebi bliže. Pjesma je završila, ali oni su nastavili plesati. Nije joj bilo važno što svi oko njih gledaju.
Bila je sretna, jer je bila u zagrljaju muškarca kojeg je voljela.
Narednog jutra se sa nestrpljenjem spremala na posao. Pažljivo se obukla i našminkala jer je željela da bude posebno lijepa
za njega. Stigla je u ured malo prije njega. Uskoro se pojavio i on, ali na njeno veliko iznenađenje sve je bilo drugačije. Bio je
hladan i distanciran. Nije ju gledao u oči dok je promrmljao dobro jutro i sjeo za svoj radni sto, a onda glavu zabio u monitor računara.
Osjećala je kako je steže nešto u grlu. U tom je zazvonio telefon. Zvao ju je direktor da donese jedan izvještaj.
-Sinoć ste divno plesali,- direktor joj je rekao nakon što mu je na sto spustila fasciklu sa izvještajem.
Samo je slegnula ramenima, a na licu joj se pojavio tužni osmijeh.
- Bilo je lijepo dok je trajalo.
-Moraš ga razumjeti,- direktor je shvatio,- njegova zadnja veza bila je teška i sad se jednostavno boji ponovo upustiti.
Nastavili su raditi u istom uredu.
Stvari između njih su se mijenjale iz dana u dan. Jedan dan bi se prema njoj ponašao kao najzaljubljeniji čovjek, dok bi
već narednog dana navlačio svoju hladnu masku. Od te njegove igre vruće- hladno, njeni živci su bili pri kraju. Znala je
da mora na tu priču konačno staviti tačku, ali kako to objasniti ludom srcu.
Jednog dana se dogodilo da joj auto nije htio upaliti, pa se on ponudio da je odveze kući nakon posla. Bio je to jedan od onih
dana kada se ponašao zaljubljeno. Vožnja do njenog doma bila je ispunjena tišinom, ali osjećala je napetost u zraku.
Kada su stigli do njenog stana, zahvalila mu se i pokušala izaći iz auta, ali on ju je zaustavio.
- Moram ti nešto reći - izgovorio je tiho. Pogledao ju je nježno u oči.
Na svoje iznenađenje čula je sebe kako govori.
-Kaži brzo. Dolazi mi uskoro dečko pa da me ne čeka..
Bilo je jače od nje. Iako ga je svim srcem željela, nakon toliko patnje koliko joj je pričinio igrom vruće- hladno imala je strahovitu
potrebu da i on osjeti bol koju je on njoj toliko puta nanosio. Bar na trenutak da mu bude kao njoj. Biće vremena da mu kasnije
sve objasni, mislila je.
Nastala je tišina koja je činilo se trajala jako dugo. Na licu mu se ocrtavala nejasna bol, ali ubrzo ju je zamijenila njegova maska
koja je njoj bila tako poznata.
-U redu, neću te zadržavati, ionako niije bilo ništa važno,- odgovorio je napokon.
Sljedećeg dana na poslu ju je zateklo iznenađenje. Njegov radni sto bio je prazan. Od direktora je saznala da je uzeo neplaćeni
godišnji odmor.
Nije ga bilo danima. Ona se za to vrijeme trudila da sastavi komadiće same sebe. Očajno joj je nedostajao. Pokušala je da mu se
javi, ali on nije odgovarao na njene pozive.
Poslije nekih mjesec dana pojavio se u uredu, ali samo da pokupi svoje lične stvari. Hladno ju je pozdravio i rekao joj da je dobio
posao u drugoj firmi.
U malom gradu vijesti putuju brzinom svjetlosti. Narednog mjeseca saznala je da je oženio djevojku sa kojom je bio veoma kratko.
Otada je prošlo mnogo godina. U međuvremenu se udala i ona i odselila se iz malog grada.
Kada bi ponekad dolazila u svoj rodni grad, neki put desilo bi se da se slučajno sretnu, ali tad bi od nje okretao glavu.
Već odavno, ona je njemu bila oprostila sve, ali on njoj ne.
RiadaT.
Poslednja izmena: