U tekstu stoji ovo:
http://www.salon.com/books/readers_...ura_miller/2011/06/28/stopped_reading_fiction
One blogger explained it thus: "I put it down to having experienced
enough real life narrative and drama such that made-up stories no longer appeal."
There's a school of evolutionary anthropology that might agree with him.
It speculates that fictional storytelling -- a universal cultural practice -- helps
people imagine what others are thinking and feeling, and consequently how
they might behave in the future. The value of such skills when it comes to
navigating complex social groups is obvious, but perhaps people do reach a
saturation point with age.
Ja bih baš rekao da to potvrđuje ono što prije napisah.
Poznato je i iz iskustva, i iz istraživanja dječjih psihologa da su
ženska djeca više sklona razglabanju o emocijama i
međuljudskim odnosima, a muška akciji i borbi.
Pa, kad sam bio klinac, stalno smo vodili ratove
kvarta protiv kvarta, tukli se, kestenjem i kamenjem razbijali
prozore (i na banci), ispaljivali "karabit" podpaljivanjem među
nogama (pametan potez)... To su drugačiji geni i to je to.
Čitanje velikih romana mi izgleda ekstenzija tih prirodnij trendova.
Kod ženske djece i u odrastanju, nastavlja se istraživanje i
unutarnjih svjetova, i međuljuskih odnosa , i td.
Kod muške- to se pojavi, kao neki znak postajanja odraslijim.
Čitanje vrijedne fikcije (tu mislim na klasike, napose romana) uvelike proširuje horizonte.
Autorica je tu u pravu. Osobno, budući da sam pročitao i
oveći dio stručne psihološke literature- n.pr. udžbenici iz kuće "Slap"- mogao bih
reći da je ona nekako sivlja, slabija i jednodimenzionalna u odnosu na spoznaju
koju daje literatura. Knjiga koju preporučujem, o braku i obitelji-
http://www.profil.hr/knjiga/psihologija-braka-i-obitelji/7191/ -
stvarno je dobra, no svatko tko je pročitao glavna djela Tolstoja, Flauberta,
Faulknera, Updikea, Lawrencea, Čehova,.... zna više, šire i dublje od
informacija koje su tamo-korektno- iznesene.
No, i kod mislećih muškića, neminovno se opet afirmira muška narav,
koja nije ta da se čovjek valja u beskrajnim razglabanjima i introspekcijama,
napose osobne naravi. Važni su opći zakoni, a ne toliko posebnost doživljaja X ili Y.