nešto glupo kao...ne znam

...sinoć je padala kiša...sitna, poput jesenje, nekakva izmaglica vukla se ponad krovova kuća...prijateljica mi je rekla kako je trenutno najsretnija u životu...od svoje 42 godine, posljednjih nekoliko ju ispunjava zadovoljstvom, srećom i ostalim glupostima koje su potrebne za to...rekoh joj, ja još nisam bila najsretnija u životu...kaže;znam...doći će...čekaj...ja čekam, nisam ni u depri, nisam tužna, samo sam nekako skeptićna...nepovjerljiva, pomalo ironična. Da li sam bahata ako ne očekujem ništa manje od savršenstva, ne u klasičnom smislu..da li trebam čekati taj savršeni period sreće ili postoje ljudi koji jednostavno nisu predodređeni za takve stvari...taj osječaj se ne može opisati, on nije određen osobom, trenutkom..danom..godinom...da li je uopće moguće da svi mi doživimo tu potpunu sreću...ili smo neki ipak stvoreni za vječno lutanje...postoji li za sve nas vodić u potragu za staklenim gradom...da li se uopće isplati sve to...ma , kakve ja to gluposti pričam u ovo kišno poslijepodne, dok mi oblaci prosipaju bisere niz prozore mojih snova....
 

Back
Top