Nestajem

Opet me izbegava,
po ko zna koji put,
zapitkujem sebe,
da li sam još uvek tu?

Ponovo sam polomio pešcani sat,
ponovo osetim pesak pod zubima,
krvavim šakama skupljam deliće stakla,
popločavam sebi stazicu do pakla.

Svakog dana sanjam taj isti san,
da ću se probuditi, pogledati u njega,
a pesak će samo teći, teći u nedogled,
voditi me daleko, dokle doseže moj pogled.

Sve se to u sekundi sruši,
u toj jednoj sekundi u kojoj čujem prasak,
kada staklo poleti na sve strane,
kada u vazduhu zamiriše krv i pesak.

Hvata me panika od pomisli na sutra,
od pomisli na sat pripadne mi muka.
a ona tu je, svega toga svesna je,
svesna je da gubim se, da polako nestajem.
 
...kad neko ovako pise
o Necemu
pa,
to Nesto mu je strano
ima ga u rukama
kako onda ili ga u rukama zagrijati i
otopiti
ili otisnuti k nebu
da umjesto pozdrava
sunce prozve
da pozuri...
Znam
da svima je poznato to sjutra
taj sat pjescani
i njegovo jeguljisanje
iz ruku
ali,
kad imamo nesto Jedno
moramo se ponasati
prema njemu ocinski
nema nade u bliznje
i daljnje
nada je u nama odrasla
i zna sta joj je cinjeti...
...Guru,
ne zaboravi da si,-Guru...
i ako Sizif
ali se on tvrdoglavo
ponovo i ponovo
Brdom penje...
...ponovo i ponovo
kao dzigerice Preometejeve
mora se obnavljati sve
za nove snage...
...Guru...
 

Back
Top