Njeka ova tema ostane, a ako ju obrišete, na dušu vam. Spada u politiku, ali ne samo politiku.
Sad se viče i prepire oko Thompsonova koncerta, iako je dreka jača kod hrvatskih Jugoslavena. Osobno, iako nisam po naobrazbi društvenjak, ipak sam pročitao i probavio na vagone knjiga i tekstova o nacionalnoj povijesti i problematici i na ovim prostorima.
Bilo kako bilo, da ne spominjem akademska stajališta- mislim da su hrvatski i srpski mentaliteti nespojljivi. Točno je da je hrvatski više regionalno razlomljen, no ipak je integriran. Obje nacije imaju, općenito, ujednačen pogled na samosvojnost, samobit, želje za budućnošću i ideje o dobrom životu za sebe.
Sklon sam mišljenju autora izvrsne knjige iz 1991. "Izvori velikosrpske agresije" da je srpski identitet obilježem širenjem, ekspanzijom, a što je- interesantno- više počelo od 15. st. nadalje, i to na sjever i zapad. Da nije bilo Osmanlija, Srbi bi bili više pravi Balkan, kao Bugari i dalje na istoku. No ovako su se proširili na zapad, u veći dio BH gdje ih nije ni bilo (osim na istoku), dosta Hrvatske, pa čak i dio Slovenije (ne bih o Ugarskoj itd.).
Hrvatsko povijesno iskustvo je gubljenje teritorija i sužavanja, te demografskoga smanjivanja zbog Osmanlija- otud "kifla" (presloženo da se ide u rasčlane). Tu je i strah od asimilacije moćnijih proto-Talijana, Nijemaca i kasnije Mađara (do konca 18. st. Mađari nisu bili smatrani za prijetnju). Kao katolici, Hrvati nisu imali vjersku samoupravu. Držalo ih je jedino političko pravo (Sabor) i jezična kultura.
Srbe je u biti održala, a i okrupnjala nacionalna crkva. Odhrvali su se ugrozama katolizacije.
Da ne idem u daljnju prošlost, kod Srba vlada, unatoč dosta poraza, ekspanzivni i agresivni mentalitet, pa iako jadikuju- dobili su pola BH (iako je to malo za ambicije iz 19. st.). Također, srpska je politika elita i kulturnih slojeva organizirano nacionalistička. I to je stalnica, neovisno o režimu.
Tu je i SPC koja ja Srbija na kotačima.
Kod Hrvata, Katolička crkva- koja je ionako univerzalna- u praksi je mlitava i anacionalna, a napose u BH. Političke i kulturne elite su medijski mlitave i smušene, a ušančeni hrvatski Jugoslaveni su dobro pozicionirani i smeta im sve hrvatsko (da se ne lažemo). To su jugoslavenski nacionalisti.
Prema tomu, Thompson je došao kao ispušni ventil na ono što većina Hrvata osjeća kao izdaju vlasti na području medija i šire kulture, propovijedanje kod većine odbačenih jugonacionalista i obojnosti prema srpskom vikanju i prisvajanju, sada (velike brojke oko Jasenovca, izum Bunjevaca, Dubrovnik, svojatanje il inijekanje hrvatske povijesti i kulture, medijski rat vani- npr. stalno trubljenje oko NDH i angažman čudnih likova poput ražalovanoga povjesničara Greifa itd.).
Tu nema simetrije jer Hrvate ne zanimaju Srbi kao povijesni narod, gdje su i što su, pa ih i ne poznaju- čak ni oni koji bi trebali, razni akademici.
Na primjer- nezamisliv je Memorandum HAZU ili bilo što slično, kao i lijepljenje etiketa Srbima kao četnika, a što je Vučićeva vlada radila i radi "ustašizacijom" takvim anacionalnim žonglerima kao što su Plenković i Picula.
Stoga, kad se zbroji i oduzme, ne vidim da će se išta mijenjati.
Srbi će kao kolektiv, nastaviti s agresijom i stalnim rovarenjem oko hrvatskih napora za veći uspjeh i afirmaciju u svijetu. To je državna politika, ali i prožima većinu društva i sve elite (naravno, ne prirodoznanstvene). Srbi osjećaju da su izgubili svoj kao etnički prostor, da im je ispala uloga ravnatelja od Vardara do Triglava- jest- ali stalno guraju u tom smjeru. I dalje bi se širili.
Hrvati pak, kao kolektiv, iako su uspjeli u nizu područja, zadržali su taj obranaški i koncilijatorni mentalitet, ali uz bitnu slabost- ostavili su velik dio domaćega medijskoga prostora u biti antihrvatskim jugo-globalističkim likovima raznih naraštaja. Nema ih puno, no dobro su se postavili. Slabost Hrvata je što nikako da izgrade institucionalizirani nacionalizam, dobro doziran i racionalan- za razliku od srpskog mitomanskoga- i onda stalno nešto cvile i tu i tamo planu u incidentima, no to je kratkotrajno.
To jest slabost, kao što je srpska bombastična mitomanija i agresivnost- slabost, no čini se da se nitko ne može maknuti iz okova formirane kolektivne osobnosti.
Na koncu bih rekao da to i nije tako loše, i izgleda mi kao bura u čaši vode, jer istinski veliki narodi kao Englezi, Francuzi, Nijemci... prolaze dublje egzistencijalne krize, imaju otuđenije elite i doslovno vode rat protiv svojih naroda, pa ove balkanske razmirice jednostavnu nisu ni blizu, važe li se teškoća problema.
Sad se viče i prepire oko Thompsonova koncerta, iako je dreka jača kod hrvatskih Jugoslavena. Osobno, iako nisam po naobrazbi društvenjak, ipak sam pročitao i probavio na vagone knjiga i tekstova o nacionalnoj povijesti i problematici i na ovim prostorima.
Bilo kako bilo, da ne spominjem akademska stajališta- mislim da su hrvatski i srpski mentaliteti nespojljivi. Točno je da je hrvatski više regionalno razlomljen, no ipak je integriran. Obje nacije imaju, općenito, ujednačen pogled na samosvojnost, samobit, želje za budućnošću i ideje o dobrom životu za sebe.
Sklon sam mišljenju autora izvrsne knjige iz 1991. "Izvori velikosrpske agresije" da je srpski identitet obilježem širenjem, ekspanzijom, a što je- interesantno- više počelo od 15. st. nadalje, i to na sjever i zapad. Da nije bilo Osmanlija, Srbi bi bili više pravi Balkan, kao Bugari i dalje na istoku. No ovako su se proširili na zapad, u veći dio BH gdje ih nije ni bilo (osim na istoku), dosta Hrvatske, pa čak i dio Slovenije (ne bih o Ugarskoj itd.).
Hrvatsko povijesno iskustvo je gubljenje teritorija i sužavanja, te demografskoga smanjivanja zbog Osmanlija- otud "kifla" (presloženo da se ide u rasčlane). Tu je i strah od asimilacije moćnijih proto-Talijana, Nijemaca i kasnije Mađara (do konca 18. st. Mađari nisu bili smatrani za prijetnju). Kao katolici, Hrvati nisu imali vjersku samoupravu. Držalo ih je jedino političko pravo (Sabor) i jezična kultura.
Srbe je u biti održala, a i okrupnjala nacionalna crkva. Odhrvali su se ugrozama katolizacije.
Da ne idem u daljnju prošlost, kod Srba vlada, unatoč dosta poraza, ekspanzivni i agresivni mentalitet, pa iako jadikuju- dobili su pola BH (iako je to malo za ambicije iz 19. st.). Također, srpska je politika elita i kulturnih slojeva organizirano nacionalistička. I to je stalnica, neovisno o režimu.
Tu je i SPC koja ja Srbija na kotačima.
Kod Hrvata, Katolička crkva- koja je ionako univerzalna- u praksi je mlitava i anacionalna, a napose u BH. Političke i kulturne elite su medijski mlitave i smušene, a ušančeni hrvatski Jugoslaveni su dobro pozicionirani i smeta im sve hrvatsko (da se ne lažemo). To su jugoslavenski nacionalisti.
Prema tomu, Thompson je došao kao ispušni ventil na ono što većina Hrvata osjeća kao izdaju vlasti na području medija i šire kulture, propovijedanje kod većine odbačenih jugonacionalista i obojnosti prema srpskom vikanju i prisvajanju, sada (velike brojke oko Jasenovca, izum Bunjevaca, Dubrovnik, svojatanje il inijekanje hrvatske povijesti i kulture, medijski rat vani- npr. stalno trubljenje oko NDH i angažman čudnih likova poput ražalovanoga povjesničara Greifa itd.).
Tu nema simetrije jer Hrvate ne zanimaju Srbi kao povijesni narod, gdje su i što su, pa ih i ne poznaju- čak ni oni koji bi trebali, razni akademici.
Na primjer- nezamisliv je Memorandum HAZU ili bilo što slično, kao i lijepljenje etiketa Srbima kao četnika, a što je Vučićeva vlada radila i radi "ustašizacijom" takvim anacionalnim žonglerima kao što su Plenković i Picula.
Stoga, kad se zbroji i oduzme, ne vidim da će se išta mijenjati.
Srbi će kao kolektiv, nastaviti s agresijom i stalnim rovarenjem oko hrvatskih napora za veći uspjeh i afirmaciju u svijetu. To je državna politika, ali i prožima većinu društva i sve elite (naravno, ne prirodoznanstvene). Srbi osjećaju da su izgubili svoj kao etnički prostor, da im je ispala uloga ravnatelja od Vardara do Triglava- jest- ali stalno guraju u tom smjeru. I dalje bi se širili.
Hrvati pak, kao kolektiv, iako su uspjeli u nizu područja, zadržali su taj obranaški i koncilijatorni mentalitet, ali uz bitnu slabost- ostavili su velik dio domaćega medijskoga prostora u biti antihrvatskim jugo-globalističkim likovima raznih naraštaja. Nema ih puno, no dobro su se postavili. Slabost Hrvata je što nikako da izgrade institucionalizirani nacionalizam, dobro doziran i racionalan- za razliku od srpskog mitomanskoga- i onda stalno nešto cvile i tu i tamo planu u incidentima, no to je kratkotrajno.
To jest slabost, kao što je srpska bombastična mitomanija i agresivnost- slabost, no čini se da se nitko ne može maknuti iz okova formirane kolektivne osobnosti.
Na koncu bih rekao da to i nije tako loše, i izgleda mi kao bura u čaši vode, jer istinski veliki narodi kao Englezi, Francuzi, Nijemci... prolaze dublje egzistencijalne krize, imaju otuđenije elite i doslovno vode rat protiv svojih naroda, pa ove balkanske razmirice jednostavnu nisu ni blizu, važe li se teškoća problema.
