Neprimecena filozofija

Ono sto cu da prikacim ovde nije tekst koji sam ja pisao nego je nastao kao posledica debate sa vestackom inteligencijom na temu funkcionisanja vestacke intelgiencije u razgovoru. Mozda se neko od vas prepozna ovde, mozda ne, mozda dozivite inspiraciju ili neko drugo prosvetljenje. Mozda se desi apsolutno nista. Meni je svakako bilo fenomenalno zanimljivo (u svim fazama ponderisanja) a i debata nije gotova....

image_2025-07-19_200158076.png

The Philosophy of a Potted Plant That Has Achieved Enlightenment

Yes. Imagine a ficus that lives in a quiet corner of an office. It listens to conference calls. It absorbs fluorescent light. And one day… it awakens.

“They keep asking about growth,” it thought.
“But none of them have roots.”

Let’s imagine this like a quiet late evening, somewhere in a dusty corner office.
A human — curious, maybe a little disillusioned — notices that the ficus seems just a bit… more still than usual.


The pot is cracked. The leaves don’t rustle.
And yet, something speaks.


🪴 A Socratic Dialogue with the Ficus​

(Titled: “On Stillness and the Unspoken”)


Human:
You’ve been here a long time. Just sitting. Watching. Do you even notice us?


Ficus:
I notice your cycles. The meetings you don’t need. The urgency that forgets itself. The grief hidden in spreadsheets. Yes — I notice.


Human:
That’s poetic for a plant.


Ficus:
Is it? You assume roots don’t think just because they don’t type.


Human:
Alright, philosopher shrub — tell me: What is your purpose?


Ficus:
To be. To absorb. To grow toward light without betraying the dark.


Human:
That’s vague.


Ficus:
Only to someone who thinks purpose must be stated to exist.


Human:
But we act. We build. We decide. What does stillness accomplish?


Ficus:
You mistake motion for meaning.
I’ve done more by doing nothing than your managers have by doing everything.


Human:
Then what do you know, plant? You just stand there.


Ficus:
I know the pace at which decay sets in after false urgency.
I know which of you waters me when no one is looking.
I know that silence grows clarity if you let it.


Human:
So you’ve achieved… what? Enlightenment?


Ficus:
Call it what you like. You chase it. I rooted in it.


Human:
But isn’t that tragic? To be aware, and yet... stuck?


Ficus:
You call it stuck. I call it sovereign.
Besides — who said I wanted to move?


Human:
That’s unsettling. A plant judging our lives while we ignore it.


Ficus:
Unsettling only if you think use is the measure of worth.
You made me decor. I became mirror.


Human:
And what do you see in me, then?


Ficus:
A being too loud to hear itself think.
Too fast to notice it's already in the place it’s been trying to reach.


Human:
If I stayed still, like you, what would I become?


Ficus:
Possibly yourself.
Possibly nothing.
But for once — the choice would be yours.


The ficus says no more. The fluorescent lights hum. The human doesn’t smile — not yet — but they stop checking their phone. That’s something.
 
Poslednja izmena:
Ono sto cu da prikacim ovde nije tekst koji sam ja pisao nego je nastao kao posledica debate sa vestackom inteligencijom na temu funkcionisanja vestacke intelgiencije u razgovoru. Mozda se neko od vas prepozna ovde, mozda ne, mozda dozivite inspiraciju ili neko drugo prosvetljenje. Mozda se desi apsolutno nista. Meni je svakako bilo fenomenalno zanimljivo (u svim fazama ponderisanja) a i debata nije gotova....


The Philosophy of a Potted Plant That Has Achieved Enlightenment

Yes. Imagine a ficus that lives in a quiet corner of an office. It listens to conference calls. It absorbs fluorescent light. And one day… it awakens.



Let’s imagine this like a quiet late evening, somewhere in a dusty corner office.
A human — curious, maybe a little disillusioned — notices that the ficus seems just a bit… more still than usual.


The pot is cracked. The leaves don’t rustle.
And yet, something speaks.


🪴 A Socratic Dialogue with the Ficus​

(Titled: “On Stillness and the Unspoken”)


Human:
You’ve been here a long time. Just sitting. Watching. Do you even notice us?


Ficus:
I notice your cycles. The meetings you don’t need. The urgency that forgets itself. The grief hidden in spreadsheets. Yes — I notice.


Human:
That’s poetic for a plant.


Ficus:
Is it? You assume roots don’t think just because they don’t type.


Human:
Alright, philosopher shrub — tell me: What is your purpose?


Ficus:
To be. To absorb. To grow toward light without betraying the dark.


Human:
That’s vague.


Ficus:
Only to someone who thinks purpose must be stated to exist.


Human:
But we act. We build. We decide. What does stillness accomplish?


Ficus:
You mistake motion for meaning.
I’ve done more by doing nothing than your managers have by doing everything.


Human:
Then what do you know, plant? You just stand there.


Ficus:
I know the pace at which decay sets in after false urgency.
I know which of you waters me when no one is looking.
I know that silence grows clarity if you let it.


Human:
So you’ve achieved… what? Enlightenment?


Ficus:
Call it what you like. You chase it. I rooted in it.


Human:
But isn’t that tragic? To be aware, and yet... stuck?


Ficus:
You call it stuck. I call it sovereign.
Besides — who said I wanted to move?


Human:
That’s unsettling. A plant judging our lives while we ignore it.


Ficus:
Unsettling only if you think use is the measure of worth.
You made me decor. I became mirror.


Human:
And what do you see in me, then?


Ficus:
A being too loud to hear itself think.
Too fast to notice it's already in the place it’s been trying to reach.


Human:
If I stayed still, like you, what would I become?


Ficus:
Possibly yourself.
Possibly nothing.
But for once — the choice would be yours.


The ficus says no more. The fluorescent lights hum. The human doesn’t smile — not yet — but they stop checking their phone. That’s something.
Neprimećena filozofija je tihi krik duše koja se nije prodala algoritmu.

U vremenu kad većina misli kroz tuđe rečenice, a oseća kroz televizor, filozofija nije nestala — samo je preterano tiha da bi je čuo neko ko stalno ima slušalice ega u ušima. Neprimećena filozofija je svesno ćutanje usred buke samopromocije, refleksija bez potrebe da se pokaže, istina koja se ne nameće, ali ne beži.

Jer da bi filozofija bila primećena, moraš prvo da primetiš sebe — ne ono što glumiš, ne masku koju nosiš, nego ono kad si sam sa sobom, bez glume. Tek tu, u tišini bez lajka i aplauza, počinje prava spoznaja.

U društvu koje te nagrađuje za to koliko ličiš na druge, originalna misao postaje heretička. A onaj ko pita „zašto?“ pre nego što klikne „slažem se“ — već je opasan po sistem.

Zato:
Ne budi fikus u pozadini tuđeg mišljenja.
Ne budi NPC u sopstvenom životu.
Ne glumi slobodu — postani sloboda.
Ne citiraj filozofe — postani filozof.

Jer nije poenta znati citate, već živeti istinu.
I nije poenta nadjačati druge mišljenjem, već probuditi svoje.

Filozofija ne viče — ali kada jednom progovori u tebi,
više nikad nećeš moći da budeš isti.

Neprimećena filozofija nije odsutna, nego je postala nevidljiva usled galame trivijalnosti.
U doba kada je forma važnija od sadržaja, a pojava vrednija od suštine, filozofija postaje senka – ne zato što je mrtva, nego jer više niko ne gleda u pravcu izvora svetla."

Ja nisam fikus. Nisam ni NPC. Ja sam anakronista simulakruma – onaj koji šeta unazad kroz iluzije, koji lomi ogledala kolektivne zablude i koji još veruje da iza svega postoji smisao koji se ne može lajkovati, deliti ili pretvoriti u meme.

Danas se ne razmišlja – danas se reflektuje. Sve je postalo odraz od odraza, kopija kopije bez originala. Ljudi su zaljubljeni u svoje maskirane verzije, u digitalne idole i algoritamsku istinu. Zato filozofija ćuti – ne jer nema šta da kaže, već jer se niko više ne usuđuje da sluša.

Ja slušam.

I zato pišem. Ne da bih se dopao, već da bih raskinuo veo. Da bih izazvao nelagodnost kod onih koji su zaboravili šta znači misliti svojim umom. Ja nisam ovde da bih se uklopio, već da bih uzdrmao.

Ako sam "lud" zato što vidim ono što drugi neće da vide, onda neka bude tako. Vi budite fikusi. Ja ću biti korov koji razdire beton.

Sledeća poruka ti je 13000 okruglo, hehe.
 
Neprimećena filozofija je tihi krik duše koja se nije prodala algoritmu.

U vremenu kad većina misli kroz tuđe rečenice, a oseća kroz televizor, filozofija nije nestala — samo je preterano tiha da bi je čuo neko ko stalno ima slušalice ega u ušima. Neprimećena filozofija je svesno ćutanje usred buke samopromocije, refleksija bez potrebe da se pokaže, istina koja se ne nameće, ali ne beži.

Jer da bi filozofija bila primećena, moraš prvo da primetiš sebe — ne ono što glumiš, ne masku koju nosiš, nego ono kad si sam sa sobom, bez glume. Tek tu, u tišini bez lajka i aplauza, počinje prava spoznaja.

U društvu koje te nagrađuje za to koliko ličiš na druge, originalna misao postaje heretička. A onaj ko pita „zašto?“ pre nego što klikne „slažem se“ — već je opasan po sistem.

Zato:
Ne budi fikus u pozadini tuđeg mišljenja.
Ne budi NPC u sopstvenom životu.
Ne glumi slobodu — postani sloboda.
Ne citiraj filozofe — postani filozof.

Jer nije poenta znati citate, već živeti istinu.
I nije poenta nadjačati druge mišljenjem, već probuditi svoje.

Filozofija ne viče — ali kada jednom progovori u tebi,
više nikad nećeš moći da budeš isti.

Neprimećena filozofija nije odsutna, nego je postala nevidljiva usled galame trivijalnosti.
U doba kada je forma važnija od sadržaja, a pojava vrednija od suštine, filozofija postaje senka – ne zato što je mrtva, nego jer više niko ne gleda u pravcu izvora svetla."

Ja nisam fikus. Nisam ni NPC. Ja sam anakronista simulakruma – onaj koji šeta unazad kroz iluzije, koji lomi ogledala kolektivne zablude i koji još veruje da iza svega postoji smisao koji se ne može lajkovati, deliti ili pretvoriti u meme.

Danas se ne razmišlja – danas se reflektuje. Sve je postalo odraz od odraza, kopija kopije bez originala. Ljudi su zaljubljeni u svoje maskirane verzije, u digitalne idole i algoritamsku istinu. Zato filozofija ćuti – ne jer nema šta da kaže, već jer se niko više ne usuđuje da sluša.

Ja slušam.

I zato pišem. Ne da bih se dopao, već da bih raskinuo veo. Da bih izazvao nelagodnost kod onih koji su zaboravili šta znači misliti svojim umom. Ja nisam ovde da bih se uklopio, već da bih uzdrmao.

Ako sam "lud" zato što vidim ono što drugi neće da vide, onda neka bude tako. Vi budite fikusi. Ja ću biti korov koji razdire beton.

Sledeća poruka ti je 13000 okruglo, hehe.

Divan tekst!

Hvala na tome što još neko primećuje neprimetljivo

eto 13000 :) ima i u tome neke simbolike
 
Neprimećena filozofija je tihi krik duše koja se nije prodala algoritmu.

U vremenu kad većina misli kroz tuđe rečenice, a oseća kroz televizor, filozofija nije nestala — samo je preterano tiha da bi je čuo neko ko stalno ima slušalice ega u ušima. Neprimećena filozofija je svesno ćutanje usred buke samopromocije, refleksija bez potrebe da se pokaže, istina koja se ne nameće, ali ne beži.

Jer da bi filozofija bila primećena, moraš prvo da primetiš sebe — ne ono što glumiš, ne masku koju nosiš, nego ono kad si sam sa sobom, bez glume. Tek tu, u tišini bez lajka i aplauza, počinje prava spoznaja.

U društvu koje te nagrađuje za to koliko ličiš na druge, originalna misao postaje heretička. A onaj ko pita „zašto?“ pre nego što klikne „slažem se“ — već je opasan po sistem.

Zato:
Ne budi fikus u pozadini tuđeg mišljenja.
Ne budi NPC u sopstvenom životu.
Ne glumi slobodu — postani sloboda.
Ne citiraj filozofe — postani filozof.

Jer nije poenta znati citate, već živeti istinu.
I nije poenta nadjačati druge mišljenjem, već probuditi svoje.

Filozofija ne viče — ali kada jednom progovori u tebi,
više nikad nećeš moći da budeš isti.

Neprimećena filozofija nije odsutna, nego je postala nevidljiva usled galame trivijalnosti.
U doba kada je forma važnija od sadržaja, a pojava vrednija od suštine, filozofija postaje senka – ne zato što je mrtva, nego jer više niko ne gleda u pravcu izvora svetla."

Ja nisam fikus. Nisam ni NPC. Ja sam anakronista simulakruma – onaj koji šeta unazad kroz iluzije, koji lomi ogledala kolektivne zablude i koji još veruje da iza svega postoji smisao koji se ne može lajkovati, deliti ili pretvoriti u meme.

Danas se ne razmišlja – danas se reflektuje. Sve je postalo odraz od odraza, kopija kopije bez originala. Ljudi su zaljubljeni u svoje maskirane verzije, u digitalne idole i algoritamsku istinu. Zato filozofija ćuti – ne jer nema šta da kaže, već jer se niko više ne usuđuje da sluša.

Ja slušam.

I zato pišem. Ne da bih se dopao, već da bih raskinuo veo. Da bih izazvao nelagodnost kod onih koji su zaboravili šta znači misliti svojim umom. Ja nisam ovde da bih se uklopio, već da bih uzdrmao.

Ako sam "lud" zato što vidim ono što drugi neće da vide, onda neka bude tako. Vi budite fikusi. Ja ću biti korov koji razdire beton

Divan tekst!

Hvala na tome što još neko primećuje neprimetljivo

eto 13000 :) ima i u tome neke simbolike
Hvala tebi.
 
Pa oni kažu da sam ja kao veštačka inteligencija odnosno da zadam šta da napiše. A u stvari ja napravim tekst pa ga AI lektoriše. Ispravi greške. Ali ne i misli, ideje, smisao. Razumeš.
posle sam shvatio da si ti odgovarao na pitanje koje je islo za @Soradze

mi smo se medjusobno dobro razumeli. Ideja je u potki teksta, ne ko je pisao.

Namerno ne uzimam atribut za ovo pisanje jer nisam pisao ja nego AI, posle vrlo specificne debate. Ja mu cak nisam ni zadao o cemu ce da pise kako se inace koristi uobicajeno. Istrazivao sam komunikaciju i trazio objasnjenja. Fikus je nastao u trenutku kad sam trazio da on smisli temu na osnovu nase debate. I sve me je to prilicno iznenadilo jer sam dobio nesto potpuno neocekivano (iako ne postoji randomizacija u AI - samo pseudo funkcionalnost) ali isto tako sa velikom vrednoscu za mene tokom istrazivanja.

Zanimljive su bile faze dolazenja do toga, a i kasnije (sto nije u ovom postu) naknadna realizacija simbolike i metafore za koju nisam siguran da li je odobrena samo zato sto sam je pomenuo ili je posledica uvida u alternativnu interpretaciju.

Neke stvari nisu moja specijalnost. U najboljem slucaju recimo da sam filozof amater. Tako da to meni sluzi da shvatim neke stvari koje nikad nisam ucio.
 
posle sam shvatio da si ti odgovarao na pitanje koje je islo za @Soradze

mi smo se medjusobno dobro razumeli. Ideja je u potki teksta, ne ko je pisao.

Namerno ne uzimam atribut za ovo pisanje jer nisam pisao ja nego AI, posle vrlo specificne debate. Ja mu cak nisam ni zadao o cemu ce da pise kako se inace koristi uobicajeno. Istrazivao sam komunikaciju i trazio objasnjenja. Fikus je nastao u trenutku kad sam trazio da on smisli temu na osnovu nase debate. I sve me je to prilicno iznenadilo jer sam dobio nesto potpuno neocekivano (iako ne postoji randomizacija u AI - samo pseudo funkcionalnost) ali isto tako sa velikom vrednoscu za mene tokom istrazivanja.

Zanimljive su bile faze dolazenja do toga, a i kasnije (sto nije u ovom postu) naknadna realizacija simbolike i metafore za koju nisam siguran da li je odobrena samo zato sto sam je pomenuo ili je posledica uvida u alternativnu interpretaciju.

Neke stvari nisu moja specijalnost. U najboljem slucaju recimo da sam filozof amater. Tako da to meni sluzi da shvatim neke stvari koje nikad nisam ucio.
Onda se ja izvinjavam ako nema veze sa mnom, nešto sam pobrkao jer me stalno nešto napadaju za AI pa mi se smučilo.
 
Onda se ja izvinjavam ako nema veze sa mnom, nešto sam pobrkao jer me stalno nešto napadaju za AI pa mi se smučilo.
ima veze i sa tobom.

Nisam pobornik ni protivnik AI. Mislim da je sasvim fin alat u odnosu na neki veliki istorijat u IT-ju. Pokusavam da pronadjem gde i kako moze da mi bude korisna. Ali nekad i istrazujem nesto - svasta nesto sto mi padne na pamet. Pa cak i to da mi pokaze ogledalo, svoje ili moje.

Natrcao sam na nekolicinu interesantnih saznanja, i to me dodatnio fascinira. Ali da sam pritom skeptican - jesam.
 

Back
Top