Nemogućnost odlaganja gratifikacije (problem)

Richard III

Domaćin
Poruka
3.892
Stalno osećam nemir u sebi i ne mogu da izdržim bilo kakvu, pa i najmanju frustraciju ili dosadu. Ovaj problem imam otkad sam ušao u pubertet (sad sam u kasnim dvadesetim), i to me je mnogo koštalo u životu. Prekidam pesme na pola slušanja jer mi dosade, film ne izdržim do kraja čim se malo uspori radnja ili se pojavi scena koja mi se ne svidja. Prekidam jelo na polovini jer mi prosto dosadi da jedem i tako opet i opet, sa ljudima gubim kontakte i prekidam prijateljstva i poznanstva jer mi dosade već na startu, razgovori mi dosade posle par minuta osim ako me baš zanimaju, a čak i tad mi dosade posle nekog vremena. O učenju i radu da ne pričam, nesposoban sam za bilo kakav rad ili napor, to znam jer sam probao par puta, ne mogu da izdržim bilo kakvu disciplinu i obaveze/odgovornost ma koliko se trudio. Čak i kad nateram sebe da nešto istrpim osećam se toliko užasno da se bukvalno tresem, kao da sam ne znam šta prošao. Ovo se najbolje vidi kada putujem negde autobusom ili kolima, posle petnaest minuta do pola sata dobijam gušenje i blage nervne napade zbog prinudjenog sedenja i dosade.

Isprva sam mislio da je sa mnom sve u redu ali sada vidim da čak i oni koji navodno ne trpe dosadu itekako umeju da izdrže i iskontrolišu se kad treba. Nikad nisam shvatao kako im to polazi za rukom. Da li je ovo neka bolest, neka vrsta abulije, potpune bezvoljnosti? Da li bi trebalo da posetim psihijatra oko ovoga (išao sam ranije ali u vezi drugih stvari a i ležao sam u mentalnoj ustanovi). I kako mi se može pomoći?
 
Poslednja izmena:
Stalno osećam nemir u sebi i ne mogu da izdržim bilo kakvu, pa i najmanju frustraciju ili dosadu. Ovaj problem imam otkad sam ušao u pubertet (sad sam u kasnim dvadesetim), i to me je mnogo koštalo u životu. Prekidam pesme na pola slušanja jer mi dosade, film ne izdržim do kraja čim se malo uspori radnja ili se pojavi scena koja mi se ne svidja. Prekidam jelo na polovini jer mi prosto dosadi da jedem i tako opet i opet, sa ljudima gubim kontakte i prekidam prijateljstva i poznanstva jer mi dosade već na startu, razgovori mi dosade posle par minuta osim ako me baš zanimaju, a čak i tad mi dosade posle nekog vremena. O učenju i radu da ne pričam, nesposoban sam za bilo kakav rad ili napor, to znam jer sam probao par puta, ne mogu da izdržim bilo kakvu disciplinu i obaveze/odgovornost ma koliko se trudio. Čak i kad nateram sebe da nešto istrpim osećam se toliko užasno da se bukvalno tresem, kao da sam ne znam šta prošao. Ovo se najbolje vidi kada putujem negde autobusom ili kolima, posle petnaest minuta do pola sata dobijam gušenje i blage nervne napade zbog prinudjenog sedenja i dosade.

Isprva sam mislio da je sa mnom sve u redu ali sada vidim da čak i oni koji navodno ne trpe dosadu itekako umeju da izdrže i iskontrolišu se kad treba. Nikad nisam shvatao kako im to polazi za rukom. Da li je ovo neka bolest, neka vrsta abulije, potpune bezvoljnosti? Da li bi trebalo da posetim psihijatra oko ovoga (išao sam ranije ali u vezi drugih stvari a i ležao sam u mentalnoj ustanovi). I kako mi se može pomoći?
Sam si rekao, fali ti discipline. Znam o cemu pricas jer i sam donekle imam problem sa tim, ali ti ces kad tad morati da pocnes da radis i da se nateras da izdrzis i stvari koje su ti dosadne. Tek kad covek mora nesto da uradi shvati da to i moze, tako da bolje ne cekaj "moranje" i izgradi disciplinu sto ranije, malo po malo. Mislim da je trik u istrajnosti, kad predjes neku kriticnu tacku i stvoris naviku nece ti to vise toliko tesko pasti.
 
Да ли имаш те проблема док обављаш модовску улогу?
Можда су ти живци истањени само.
Како се храниш? Ако једеш неке салатице, грицкалице, итд...то може бити проблем. Узми за премену 4 јаја, један рез сланине, павлаку и црни лук.
И лебац врући. Са јогуртом. И остави се црног газираног пића, тамо стављају микро делиће жртвованих нерођених беба, скупљених из медицинског отпада целог света, довољно да ти начне живце. Да ли је теби ово смешно, искрено, брига ме.
Па нам јави како се осећаш.
....
Одлазак код психијатра је последња могућност, а већини која оде тамо, то постаје животна занимација до краја живота.
 
Stalno osećam nemir u sebi i ne mogu da izdržim bilo kakvu, pa i najmanju frustraciju ili dosadu. Ovaj problem imam otkad sam ušao u pubertet (sad sam u kasnim dvadesetim), i to me je mnogo koštalo u životu. Prekidam pesme na pola slušanja jer mi dosade, film ne izdržim do kraja čim se malo uspori radnja ili se pojavi scena koja mi se ne svidja. Prekidam jelo na polovini jer mi prosto dosadi da jedem i tako opet i opet, sa ljudima gubim kontakte i prekidam prijateljstva i poznanstva jer mi dosade već na startu, razgovori mi dosade posle par minuta osim ako me baš zanimaju, a čak i tad mi dosade posle nekog vremena. O učenju i radu da ne pričam, nesposoban sam za bilo kakav rad ili napor, to znam jer sam probao par puta, ne mogu da izdržim bilo kakvu disciplinu i obaveze/odgovornost ma koliko se trudio. Čak i kad nateram sebe da nešto istrpim osećam se toliko užasno da se bukvalno tresem, kao da sam ne znam šta prošao. Ovo se najbolje vidi kada putujem negde autobusom ili kolima, posle petnaest minuta do pola sata dobijam gušenje i blage nervne napade zbog prinudjenog sedenja i dosade.

Isprva sam mislio da je sa mnom sve u redu ali sada vidim da čak i oni koji navodno ne trpe dosadu itekako umeju da izdrže i iskontrolišu se kad treba. Nikad nisam shvatao kako im to polazi za rukom. Da li je ovo neka bolest, neka vrsta abulije, potpune bezvoljnosti? Da li bi trebalo da posetim psihijatra oko ovoga (išao sam ranije ali u vezi drugih stvari a i ležao sam u mentalnoj ustanovi). I kako mi se može pomoći?
Interesantno
Sve ti je dosadno od jela do pića,od razgovora sa društvom do nežnosti sa devojkom, samo ti koliko vidim forum nije dosadio tu si od 2016 :D
Čudna neka boljka :)
 
Stalno osećam nemir u sebi i ne mogu da izdržim bilo kakvu, pa i najmanju frustraciju ili dosadu. Ovaj problem imam otkad sam ušao u pubertet (sad sam u kasnim dvadesetim), i to me je mnogo koštalo u životu. Prekidam pesme na pola slušanja jer mi dosade, film ne izdržim do kraja čim se malo uspori radnja ili se pojavi scena koja mi se ne svidja. Prekidam jelo na polovini jer mi prosto dosadi da jedem i tako opet i opet, sa ljudima gubim kontakte i prekidam prijateljstva i poznanstva jer mi dosade već na startu, razgovori mi dosade posle par minuta osim ako me baš zanimaju, a čak i tad mi dosade posle nekog vremena. O učenju i radu da ne pričam, nesposoban sam za bilo kakav rad ili napor, to znam jer sam probao par puta, ne mogu da izdržim bilo kakvu disciplinu i obaveze/odgovornost ma koliko se trudio. Čak i kad nateram sebe da nešto istrpim osećam se toliko užasno da se bukvalno tresem, kao da sam ne znam šta prošao. Ovo se najbolje vidi kada putujem negde autobusom ili kolima, posle petnaest minuta do pola sata dobijam gušenje i blage nervne napade zbog prinudjenog sedenja i dosade.

Isprva sam mislio da je sa mnom sve u redu ali sada vidim da čak i oni koji navodno ne trpe dosadu itekako umeju da izdrže i iskontrolišu se kad treba. Nikad nisam shvatao kako im to polazi za rukom. Da li je ovo neka bolest, neka vrsta abulije, potpune bezvoljnosti? Da li bi trebalo da posetim psihijatra oko ovoga (išao sam ranije ali u vezi drugih stvari a i ležao sam u mentalnoj ustanovi). I kako mi se može pomoći?

aj vidi koliko mozesh da izdrzish kao moderator, mozda se pronadjesh u tome

inache , simptomi koje si opisao su vrv napadi panike, plus verovatno josh neke psiho cake koje necesh reshiti ovde
 

Back
Top