Neko ide

Gabriela



-,,Budna sam Frančesko...dolazim za čas.’’ prošaputah.

Zasmetala mi je njegova pojava na vratima i zabrinuto lice pa sam izgovorila prve reči koje su mi pale na pamet da bi otišaо i ostavio me u toj omamljenosti koja mi je tako prijala. Sunce je prosecalo uske trake kroz žaluzine šarajući mi po licu i posteljini i to je jedino što je moj um mogao i želeo da pojmi tog jutra, dok me nije prekinuo otvaranjem vrata i tom saosećajnom pojavom terajući me da se probudim. Da, rekla sam da sam budna, mislim da nisam noćas ni spavala a ipak nisam još bila budna. Ne znam koliko mi je trebalo vremena , verovatno samo tren, da na pitanje zašto je on tu dobijem odgovor koji me udario kao pesnica u stomak. Mama je umrla! Lavina osećanja me je preplavila...
Mama je živela sama i to nije bilo predmet razgovora uglavnom zbog njene želje ili nesposobnosti da podnese bilo koga u svom uređenom i programiranom svetu, kao i zbog mog straha kako bi se završio bilo kakav pokušaj da to promenim. Tako je i umrla. Sama, u uredno raspremljenom krevetu obučena u spavaćicu i spremna za san ovoga puta zauvek. U godinama koje bih i ja rado da doživim. Jedino što je remetilo pažljivo režiranu scenu njene smrti su naočare koje nije skinula i tv koji je nastavio da radi iako ga niko više nije gledao.
Sama smrt iako iznenadna i bez obzira na njene godine neočekivana jer je bila dobrog zdravlja, trebalo je da izazove samo tugu, tugu sličnu bilo kojoj zbog gubitka one koja vam podari život. Ali taj život...očekivanja od nekog kome podarite život...Osećaj da nikada nisam dorasla zadatku, niti ispunila očekivanja one koja mi je život dala. Kada i kako je počelo ne sećam se, promaklo mi je, tek poslednjih godina sam provodila sve manje vremena sa njom. Uredno sam ispunjavala sve zahteve, ma koliko naporni i besmisleni bili i odlazila brzo bez upuštanja u razgovor koji bi vodio u moje pravdanje sopstvenog života. Sve češće sam nalazila opravdanja da neko drugi to obavi umesto mene, pa je umela da me pozove i detaljno objašnjava šta joj sve pogrešno kupljeno, urađeno...Tada sam imala želju da joj kažem da ode i sama kupi šta želi, da je sama kriva što je ostala da živi u tom lavirintu smrdljive vode u mračnom i memljivom stanu umesto da je otišla, dok je još hodala i mogla, u selo u prirodu gde bi je tatini rođaci pazili i ne bi živela tako sama i otuđena, da mi nije stavila hipoteku na život pa da dugujem zauvek, da je uvek mislila prvo na sebe kao i sad...I svašta još. Ali nisam. Svaki put sam prećutala i gledala da još ređe idem i kraće se zadržavam.
Tako je i prošle nedelje pozvala da se žali na sve i svašta, morala sam da joj kažem da idem na put i da neću biti tu neko vreme, da će joj Domenika doneti sve što joj je potrebno kao i uvek kada ja nisam mogla. Ona ućutala a onda razočarano pitala zašto ponovo ja moram na put i kada ću da dođem, ona će da sačeka da ja dođem. Kratko sam odgovorila da moram i da je svejedno ko će joj doneti lekove i ostalo...
Te večeri me je nazvala da mi kaže da se ne oseća dobro. Domenika mi je već javila da je napravila dramu oko groznice I da je lekar dolazio da je pregleda, bila je dobro, sasvim normalne temperature I bez ikakvih vidljivih tegoba. Zato sam , kao I ranije u sličnim razgovorima sve prebacila na šalu zbog njenog straha od smrti i ona je prihvatila taj ton razgovora, valjda shvatajući da ja neću doći.
-,,Ja sam gotova, idem sad da sačekam smrt, baš da vidim kako ću da umrem.’’ rekla je na kraju razgovora.Delovalo je kao šala, morala je biti šala?
Sutradan sam zamolila Domeniku da je obiđe jer se do popodne nije javljala na telefon. Kasno uveče Frančesko je nazvao da mi javi. Domenika je našla mrtvu. Sve su organizovali, ne moram da brinem I nema potrebe da putujem noću, sačekaće me sutra u maminom stanu.

Danas, sutra , juče…Juče! Kada sam ušla u stan tako neobičan bez nje već sam bila potpuno obuzeta njenom poslednjom rečenicom izgovorenom meni, jedinom detetu koje nije došlo da je vidi pred smrt. Celim putem sam zamišljala o čemu je mislila, tako sama, čekajući smrt. Koliko je bila besna ili uplašena, koliko je želela da sam tu, koliko bi joj to uopšte značilo…Sedela sam tupo, nesposobna da bilo šta uradim ili pitam i onda sam primetila…Nije imala nigde ni jednu moju fotografiju. Imala ja pune kutije i albume starih fotografija, od malih sa okvirom crno –belih do velikih u boji koje nisu ni mogle u album da se stave, ali ni jednu nakon što sam se udala. Nisam joj nikad donela svoju sliku da ima, nikad nije tražila. Tada sam se slomila, suze su se slivale, slepa i gluva za Frančeskov glas koji je govorio da je naručio opelo u crkvi San Moise , da je mesto na groblju San Mikele spremno i da ćemo najbližim putem do kanala gde nas čeka čamac, samo sam klimala glavom i ćutala. Ućutao je i on,sedeli smo u toj teškoj tišini koja mi se učinila poznatom i odjednom sam se setila. Mama nije saznala da smo se razveli! Umrla je uverena da smo I dalje u braku.

Oh, Bože ..koliko udaljen od roditelja treba da budeš pa da godinama kriješ tako nešto?!

-,,Frančesko, vodi me kući i ostani sa mnom, molim te..’’-prošaputala sam kroz suze. Sutra će sve biti gotovo.

Sutra, juče, danas..Danas! Danas smo mamu sahranili, Frančesko, Domenika i ja smo nakon opela hodali za pogrebnicima koji su nosili kovčeg, nisam nikoga više želela na ukopu, oprostili su se od mame na opelu u crkvi, ne bih podnela nikakvu gomilu sad. Nas dve smo plakale dok je Frančesko nespretno pokušavao poluzagrljajem da me uteši. Preuska ulica Tredići Martiri je najkraći put od crkve do kanala i obično pust, teskobna i obeležena teškim putem trinaest mučenika me pritiskala visokim zidovima od kamena, jedva sam hodala čekajući da izađemo na vazduh, na otvoreno. Izlazeći na svetlost iz mračnog prolaza skrenuli smo levo ka čamcu i kapci su mi bolno treperili. Uhvatila sam Domeniku pod ruku, čvrsto sklopila oči na tren i kad sam ih otvorila primetila sam je. Ta čudna prikaza žene, tu na tom mestu gde ljudi ne stoje, gde nemaju šta da vide turisti a ostali tuda žurno prolaze da bi nekuda otišli. Stajala je kraj drvene ograde uz kanal, oborenog pogleda koji se nije ni mogao videti od ogromih crnih naočara, visoka skladna, tamnokosa i tamnoputa što nije bilo čudno na kraju leta ali u tako čudnoj dugoj šarenoj haljini skoro antičkog kroja sa čipkom I perlicama kao da je sva svetlela od tog šarenila, kosa joj je svetlela na suncu a zaklela bih se da je blistao čak i pogled ispod naočara….Dok smo prolazili pored nje tim uskim prolazom, donji deo njene haljine, dug i raskošan se zatalasao iako je potpuno mirno stajala čekajući da prođemo. Seli smo u čamac i krenuli. Okrenula sam se da pogledam da li žena stoji i dalje, da li mi se samo učinilo da je vidim i setila sam se! Mamina slika iz Bagolina, tata je slikao kada su jednog leta bili kod babe I dede, mama u bakinoj haljini, tako srećna i lepa, blista na slici…



Maja



Ispratila sam pogledom skrivenim iza naočara taj neobičan prizor spuštanja kovčega u čamac i njegovo uzmicanje ka pučini sa tako neobičnim tovarom i okrenula se ka uličici, prolazu kojim je ta neobična skupina došla. Sa prvim korakom sam osetila koliko mi je svaki mišić u telu bio napet dok sam mirno stajala čekajući da prođu kraj mene. Udahnula sam duboko, pogledala još jednom ka moru i sada neobično lakim korakom zakoračila u Calle Tredici Martiri kako je pisalo na tabli.

Juče još nisam znala da ću doći u Veneciju, plan je bio da ga sačekam i odemo zajedno ili sam to samo izmaštala. Venecija nije imala čime da me privuče, osim blizine, grad ljubavi, romantike ...no me interesa ako idem sama ili još gore sa nekim ko planira da šopinguje i sedi po kafeterijama škljocajući hiljade fotografija ili još i najgore trčeći za vodičem kao ovca. Stado ili čopor, svejedno ne podnosim skupine koje misle tuđom glavom. Pa era je interneta sve nam je dostupno od informacija o zanimljivostima grada, lokacije, navigacije...Tako sam odlagala misao o odlasku u Veneciju mesecima iako su me ubeđivali da ne treba da propustim priliku kada sam već tako blizu, prosto mi se nije išlo. A onda juče kupujući kartu za brod do Rovinja, čujem od momka čiji je brod da se narednih dana očekuje pogoršanje vremena na moru i da plovidbe verovatno više neće biti do proleća. Pitala sam ga da li imam vremena da odem i obavim nešto pre nego isplovimo i kad je potvrdio odjurila sam rivom do štanda gde se može kupiti karta za plovidbu do Venecije i zadihano pitala da li je tačno da više neće voziti ako bude loše vreme, koliko još dana .... Već sam vadila pasoš i novac i tako sam uzela kartu za sutradan ne razmišljajući. Pokupila sam prospekte ne slušajuči šta pričaju, odgovarajući sa da, da, da, u žurbi da stignem do bankomata i podignem novac koji sam upravo potrošila za kartu ne nameravajući da bilo gde idem bez novca. Već sam iskusila da na mnogim mestima ne primaju platne kartice, onda gubim vreme tražeći bankomat ili menjačnicu...

Jutros kada se alarm oglasio, odmah sam se trgla iz sna, isljučila ga ali nisam kao obično, kao nekad, skočila iz kreveta već sam ostala da ležim pokušavajuće da se setim zašto prokletnik zvoni i šta je to tako važno da moram da se budim tako rano. Odvikla sam se od alarma i ranog ustajanja i sad je ideja o putu u zoru u jebenu Veneciju punu smrdljive vodurine izazvala takvu mrzovolju da bih gotovo odustala da nisam prevelika stipsa ili kako me neki zovu ,,jevrejka“ pa ne bih podnela da mi propadne novac tako nepromišljeno potrošen. Spremila sam se zahvalna sama sebi što sam sinoć sve za put pažljivo pripremila. Pažljivo,ha!

Čekajući u redu da prođem carinsku kontrolu zvokoćući na jutarnjoj hladnoći (za koju nisam znala jer ne ustajem tako rano!) psovala sam svoju sujetu i ideju da obučem novu haljinu. Gledala sam ostale kako su obučeni i iako je bilo engleza i nemaca u sandalama, na šta sam se stresla od hladnoće, uglavnom su svi nosili pantalone, jakne i tek poneko bermude ali ni jedna žena u haljini! Iako sam obula čizmice i ogrnula džemper bilo mi je hladno, nije bilo ništa bolje ni na brodu jer mi je tokom cele plovidbe bilo hladno. U početku sam se nadala da će se ugrejati ali hladan vazduh verovatno iz ventilacije mi se uvlačio u kosti. Pokušaj da zaspim tih par sati i nadoknadim rano buđenje je osujećen vrištanjem nekog deteta, čiji su roditelji očigledno vapili za dobrim prevaspitavanjem. Stavila sam slušalice i pustila muziku, ignorišući vodiča koji opisivao Veneciju, ponovo sam se podstaknuta hladnoćom obrušila na svoju glupost da se tako obučem. Taj novac koji sam juče podigla na brzinu je kriv za sve! Prvo sam prolazeći kroz Rovinj videla te čizme u izlogu, žurno sam produžila ne gledajući ih ali u povratku one su i dalje bile tamo, ponovo sam prošla praveći se da ih ne vidim a onda sam se vratila i gledala ih u izlogu, bez naočara nisam videla cenu i pod izgovorom da ću samo da pitam za cenu ušla u radnju. Vraćajući se uveče ka stanu sa ogromnom kesom koja je krila moje savršene mekane kožne rupičaste čizmice primetila sam taj butik sa najlepšim haljinama koje sam ikad videla. Zanimljivo je da sam prošla pored njega sigurno stotinu puta i nisam ga primetila, jer inače ne volim da kupujem a ni da trošim novac na krpe trice i kučine, ali te haljine...Ponela sam tri u kabinu da probam i da nisu bile tako skupe sve tri bih kupila, mrvica razuma koja je ostala me naterala da izaberem jednu. Naravno da sam je odmah u stanu ponovo obukla, najradije je ne bih skidala i eto me sad ovde na brodu gde prokleto duva a ja cvokoćem stisnuta od hladnoće! Još jednu pukotinu u mom savršenom planu sam primetila kada sam puštela muziku na telefonu, videla sam da je kartica potpuno mrtva. Ceo plan obilaska grada se zasnivao na toj kartici koja je trebala da mi obezbedi internet i pozive za slučaj da mi zatreba. A ona je sad bila mrtva. Pokušala sam da se utešim da je to trenutno, dok smo na sred mora i da će se pojaviti kada pristanemo u Veneciji.

Prelep sunčan dan, na kakav sam i računala verujući vremenskoj prognozi, srećom me sačekao u Veneciji. Bar mi više nije bilo hladno i mada nemam internet, čak ni telefon oraspoložena suncem samouvereno sam krenula u smeru koji sam zamislila kao pravi i najkraći ka trgu San Marko. Hodala sam tesnim uličicama, prelazila mostove preko uskih kanala ne srećući ljude što mi se i dopalo, malo mira da razgledam i fotografišem bez gomile ljudi koji se guraju u kadar. Nakon nekog vremena i dalje držeći pravac koji sam zamislila, što nije bilo lako u tom lavirintu od vode i zgrada oronulih fasada od vlage, nebrojanih mostića koji vode čas na levo čas na desno, osetila sam žeđ i potrebu za kafom. Nigde, baš nigde nisam naišla na kafeteriju ili šta slično, i dalje nisam sretala ljude što je već postalo čudno. Bilo je rano prepodne, gde su ti ljudi koji žive u tim kućama? Ubrzala sam korak, već sam fotografisala više nego dovoljno palata, mostova i kanala, sada se sve samo ponavljalo imala sam osećaj da hodam u krug sve dok nisam stigla do malog platoa pred crkvom iz koje se čuo zvuk orgulja. Odustala sam od ideje da uđem u crkvu, samo prošla kraj ulaza ne bi li me dodirnula magija te muzike i prošla iza crkve uskim prolazom i izašla na kanal koji je vrvio od ljudi. Na suprotnoj strani kanala nanizane kafeterije sa melenim stolovim tik uz kanal, poslastičarnice, radnjice suvenira, vina i murano stakla...Prešla sam preko mosta i uletela u more turista, radoznalaca svakave vere ,rase i jezika. Ubrzo sam se našla usred reke koja je hodala u istom pravcu i nošena tom bujicom prešla preko Grand kanala i stigla do trga San Marko. Pogledala sam na sat i shvatila da se šetnja od dvadeset minuta odužila na ceo sat i shvatila zašto sam umorna i žedna. Sam trg je bio pretrpan znatiželjnicima i prašnjav od radova na renoviranju jedne od palata, redovi za ulaz u Duždevu palatu, sva ta vreva me umorila i poželela sam da pobegnem, da nisam ni došla. Bila sam razočarana. Ipak sam prošla celim trgom i krenula u potragu za mestom gde bih odmorila i popila kafu. Praćena rekom ljudi nisam nalazila mirno mesto sa baštom na suncu pa sam pobegla u uličicu koja je delovala pusto. Osim ponekog kuhinjskog radnika koji je pušio cigaretu buljeći u mobilni telefon u uličici nije bilo nikoga. Tako sam hodala vijugavim uličicama nasumice skrećući levo, desno očekujući da me na kraju sačeka neka lepa osunčana bašta gde bih konačno sela i okrepila se. Kako sam dospela na drugi kraj Grand kanala nije mi bilo jasno, tek tu nije bilo ničega osim nepregledan red čamaca i gondola privezanih uz obalu. Krenula sam tom uskom stazom uz obalu mada je jasno bilo da dalje nema prolaza jer je terasa nekog velikog hotela izlazeći na kanal zatvorila prolaz uz kanal, ali sam primetila jedan uski prolaz uz sami hotel. Zastala sam samo da slikam gondole i terasu hotela. Već sam gotovo zakoračila u uličicu kada sam ugledala neverovatnu scenu koja me zaledila. Uličicom naizgled uskom toliko da dva čoveka ne mogu uporedo da hodaju ka meni su išla četiri muškarca u jako plavim uniformama sa crvenim epoletama i ukrašenim zlatnim dugmadima, na glavama su imali šapke jednako plave sa crvenim i zlatnim ukrasima, noseći kovčeg. Hodali su lako i u pravilnom ritmu, njišući slobodnim rukama u ritmu koraka... Zbog lakoće kojom su hodali i svojevrsne lepota prizora pomislila da se radi o nekoj vrsti predstave, filmskom setu...Prvo sam zakoračila unazad instinktivno, onda se ipak vratila da pogledam da li mi se pričinilo i ne, bili su sve bliže. Pomislila sam da to treba fotografisati, držala sam u ruci telefon, spreman...Ali stigli su skoro do izlaza i onda sam videla da iza njih koračaju dve žene i jedan muškarac i shvatila da je to pravi sprovod. Brzo sam se povukla još par koraka unazad uz ogradu kraj pristana i stala da sačekam da prođu. Kada su izašli na svetlo jasno sam videla dve žene koje se uplakane drže pod ruku u tamnoj odeći i muškarca koji hoda iza dodirujući rame jednoj od njih uz saosećajni pogled. Stajala sam ukočeno pokušavajući da ne smetam, u glavi se rojilo hiljade misli...Kako se umire u ovakvom gradu, gde nose taj kovčeg, setila sam smrti oca...U momentu dok su pogrebnici sa kovčegom prolazili kraj mene kao da me je talas zapljusnuo, topli talas tuge i oči su mi zasuzile, pognula sam glavu i podigla tek kad su već stigli do čamca u koji su muškarci unosili kovčeg. Kroz tamna stakla naočara i suze sam ispratila pogledom čamac koji se udaljava od obale i Venecije.




Isped zgrade pogledah u nebo tako zvezdano plavetno crno, pomislih kako prelepa noć za šetnju. Udahula sam duboko još jednom miris noći i krenula stepenicama ka stanu. Tišinu je razbila zvonjava telefona iz tašne, trgla sam se, gotovo sam zaboravila da ga imam. Moja majka...danima je nisam zvala.

-„ Halo mama, kako si?“ tiho sam rekla.

-„Pa gde si ti,danima se ne javljaš, jesi dobro?“ pomalo uvređenim glasom me pitala.

-„Jesam, dobro sam, odlično ustvari. Upravo ulazim u stan, bila sam u Veneciji. Nisam stigla ovih dana da se javim, kako si ti?“ odgovarala sam držeći telefon ramenom dok sam otljučavala vrata.

-„Ma dobro sam , samo sam se zabrinula.Otkud to, nisi pominjala da ćeš da ideš u Veneciju?“

-„Ha ha ha, pa nisam ni ja znala, al eto. Sačekaj sekund...“ Morala sam da izujem čizme i da sednem.

-„Evo sela sam“ rekoh nameštajući se udobno u fotelji.

-„I kako je bilo, kako si išla?“

-„Prelepo je, mama.Prelepo mi je bilo. Šetala sam celom Venecijom, pila sam kapućino i jela sladoled na Grand kanalu, zamisli koliko sam se obradovala što ima malaga! E slikala sam ti baziliku Sv Marka i krilate konje i crkvu u kojoj je kršten Vivaldi, tu pored sam ručala u jednom malom restoranu. Pila sam vino, ima radnjica gde samo toče vino, dobiješ čašu vina i tako stojeći je pijuckaš.Tu sam upoznala neke starije gospоđe francuskinje, mislile su da sam iz Španije,hahahahaha..“

-„Zašto iz Španije, čekaj sve si to peške išla?“

-„Pa valjda zato što sam crna , hahahaha..Da prepešačila sam celu Veneciju, poslaću ti slike. Kupila sam ti nešto lepo od murano stakla. Prešla sam preko sva tri velika mosta na Grand kanalu, našla sam i pijacu i znaš, na kraju sam se vozila onim vodenim busom, vaporeto se zove, duž celog kanala pa sve do luke San Bazilio odakle sam se vratila brodom.“ sa osmehom sam joj pričala pokušavajući da se svega setim.

-„Sa kim si išla, kako si to mogla sve za jedan dan?“ pomalo zbunjeno me pitala.

-„Sama sam išla. Ne znam kako sam uspela, eto ni meni sad nije jasno kad me pitaš, ali jesam...“

-„Onda super, odmori se sad. Ako si, baš pametno što si bila“

-„Da, mama, baš je dobro što sam otišla.“
 
Poslednja izmena:
Svaka priča je lepa na svoj način.
Najviše me dotakla Gabriela.
Ne mogu da dokučim povezanost Gabriele, Maje, Sofie i Venecije.
Katarza i otkrovenje. Zaista perfektno donesena priča, od totalnog haosa do saznanja na nivou Sidarte. Venecija je slučajni mizancen susretu sa prolaznošću života. Tehnički fenomenlno ispraćena stanja uma kroz pisanje koja kao da su radila tri pisca a ne jedan. Primetan uticaj surealnog, pisac bi rekao Markesa. Lično se ne slažem da je to Pukovnik mislim da je to osobni potpis autorke. Jedva čekam dalje radove.
 

Back
Top