Pre neki dan je na jednoj nasoj televizi pocela da se ponovo prikazuje serija "Neki novi klinci".Pocela sam iz dosade da je gledam i nastavila sa uzivanjem.Jer me je vratila u vreme kad sam ja bila klinka.Kako je to bilo super vreme...
Secam da smo deca iz cele ulice se skupljali kad dodjemo iz skole,uradimo domaci i istrcimo napolje da se igramo.Nismo ulazili u kucu dok nas roditelji kad vec padne mrak ne pozovu da udjemo.I kad bi se posvadjeli,brzo bi se mirili,u nasim igrama bismo bili najluci "neprijatelji" dok ne bi doslo vreme uzine i svi zajedno seli za sto da jedemo,tad bi se sve zaboravilo.Sad kad idem tom ulicom,vidim neke nove klince...
Klince koji nazalost ne zure kuci da bi igrali zmurke,vec da bi "visili" na Facebook-u.Sve je manje dece koja se igraju na ulicama,ne,sad pricaju na chat-u,i igraju igrice na racunarima.Ja licno nemam nista protiv drustvenih mreza,mogu pomoci da se nadju neki nama dragi ljudi koji su daleko.Ali mi nikada nece biti jasno sta ce detetu od sedam godina profil na FB-u.Sta ono ima da trazi tamo.Ja u hjihovim godinama nisam ulazila u kucu dok mrak ne padne,a oni u drugom razredu osnovne skole vec imaju mobilne telefone.
Cujem decu od 7-8 godina kako vpricaju o nekim igrama za koje nikad nisam cula.Gledaju crtane filmove pune nasilja,a mi smo gledali Miki Mausa,Paju Patka i ostali druzinu.Imali smo lepo detinjstvo i imacemo cega da se secamo.
Svako doba naseg zivota nosi nesto lepo.Ali je ipak bolje kad se gledamo u oci i smisljamo nove igre na ulici kroz igru,nego da ispred racunara smilsljamo nove igre koje se igraju po tastaturi i u sobi...
Secam da smo deca iz cele ulice se skupljali kad dodjemo iz skole,uradimo domaci i istrcimo napolje da se igramo.Nismo ulazili u kucu dok nas roditelji kad vec padne mrak ne pozovu da udjemo.I kad bi se posvadjeli,brzo bi se mirili,u nasim igrama bismo bili najluci "neprijatelji" dok ne bi doslo vreme uzine i svi zajedno seli za sto da jedemo,tad bi se sve zaboravilo.Sad kad idem tom ulicom,vidim neke nove klince...
Klince koji nazalost ne zure kuci da bi igrali zmurke,vec da bi "visili" na Facebook-u.Sve je manje dece koja se igraju na ulicama,ne,sad pricaju na chat-u,i igraju igrice na racunarima.Ja licno nemam nista protiv drustvenih mreza,mogu pomoci da se nadju neki nama dragi ljudi koji su daleko.Ali mi nikada nece biti jasno sta ce detetu od sedam godina profil na FB-u.Sta ono ima da trazi tamo.Ja u hjihovim godinama nisam ulazila u kucu dok mrak ne padne,a oni u drugom razredu osnovne skole vec imaju mobilne telefone.
Cujem decu od 7-8 godina kako vpricaju o nekim igrama za koje nikad nisam cula.Gledaju crtane filmove pune nasilja,a mi smo gledali Miki Mausa,Paju Patka i ostali druzinu.Imali smo lepo detinjstvo i imacemo cega da se secamo.
Svako doba naseg zivota nosi nesto lepo.Ali je ipak bolje kad se gledamo u oci i smisljamo nove igre na ulici kroz igru,nego da ispred racunara smilsljamo nove igre koje se igraju po tastaturi i u sobi...