Nedelja je prijepodne i grad je prazan. Onako... Tipično ljetni. Sjedim
u osami polupropalog kafića. Čovjek se valjda s vremenom navikne na
ovaj opori miris. Bilo kafića, bilo života...
"Ajde da ti teta gata. Mlada si. Lepa si. Mnogo pametna. Mnogi momkovi tebe
voli. Mnogi je crni muški ludi za tobom. Ali ima jedna plavi. Taj bi
sve dao za ti. Sve... U život si imala dva put da si jedva izvukla
živu glava." - s djetetom nesvjesnim i vremena i prostora ulazi oniža
Ciganka skrivena iza višebojnih tkanina okićenih zlatom i osmijehom te
uz "dobrojutro" prelazi u verbalni napad na jedinu gošću. Svojom
pojavom talasa sumornu atmosferu.
"Ne vjerujem Vam ja baš u te priče... " - pokušavam izmaknuti njezinoj
mreži s poluosmijehom na licu, što iz kurtoazije, što zbog
prihvatljive podatosti njezinih rečenica.
"Ne vjerujem ni ja u sunce pa ga eno opet "gore". Ma ne boj se. Sve ću
da ti kažem. Samo ćeš dvajest marki da platiš." - Ciganka kao da me
skenira - "I ranu staru jednu imaš. Zaboli te ponekad i patiš, ali
proće to. Vidim samo dobro u tvoj život. I to će brzo da dođe... "
Gledala sam u Ciganku, a borila se s nekim svojim mislima. Rane? Dobro?
Nebitno. Odluke koje donese srce najčešće nam otkrivaju kako je razum
zapravo jedan običan birokrat, nevažni činovnik u nekoj vuko*ebini,
čije je mišljenje sasvim nebitno.
"Nisam Vam ja od takvih priča... Evo Vam tamo konobara." - nastavljam
s izvlačenjem.
"Ne moraš dati ni ništa, samo plati čašu čaja za ovo moja dete i za mene."
Dvije šalice čaja i ono malo nepomućenog mira poštena je cijena za već
izrečene slutnje i činjenice.
Okreće se veselo prema šanku i leti konobaru.
"E, momče, ajde da ti gatam. Lep si. Mlad si. Pametan... Tebe je..
u osami polupropalog kafića. Čovjek se valjda s vremenom navikne na
ovaj opori miris. Bilo kafića, bilo života...
"Ajde da ti teta gata. Mlada si. Lepa si. Mnogo pametna. Mnogi momkovi tebe
voli. Mnogi je crni muški ludi za tobom. Ali ima jedna plavi. Taj bi
sve dao za ti. Sve... U život si imala dva put da si jedva izvukla
živu glava." - s djetetom nesvjesnim i vremena i prostora ulazi oniža
Ciganka skrivena iza višebojnih tkanina okićenih zlatom i osmijehom te
uz "dobrojutro" prelazi u verbalni napad na jedinu gošću. Svojom
pojavom talasa sumornu atmosferu.
"Ne vjerujem Vam ja baš u te priče... " - pokušavam izmaknuti njezinoj
mreži s poluosmijehom na licu, što iz kurtoazije, što zbog
prihvatljive podatosti njezinih rečenica.
"Ne vjerujem ni ja u sunce pa ga eno opet "gore". Ma ne boj se. Sve ću
da ti kažem. Samo ćeš dvajest marki da platiš." - Ciganka kao da me
skenira - "I ranu staru jednu imaš. Zaboli te ponekad i patiš, ali
proće to. Vidim samo dobro u tvoj život. I to će brzo da dođe... "
Gledala sam u Ciganku, a borila se s nekim svojim mislima. Rane? Dobro?
Nebitno. Odluke koje donese srce najčešće nam otkrivaju kako je razum
zapravo jedan običan birokrat, nevažni činovnik u nekoj vuko*ebini,
čije je mišljenje sasvim nebitno.
"Nisam Vam ja od takvih priča... Evo Vam tamo konobara." - nastavljam
s izvlačenjem.
"Ne moraš dati ni ništa, samo plati čašu čaja za ovo moja dete i za mene."
Dvije šalice čaja i ono malo nepomućenog mira poštena je cijena za već
izrečene slutnje i činjenice.
Okreće se veselo prema šanku i leti konobaru.
"E, momče, ajde da ti gatam. Lep si. Mlad si. Pametan... Tebe je..
