комшија
Stara legenda
- Poruka
- 96.548
http://www.kurir.rs/region/hrvatska/ne-slave-svi-hrvati-oluju-status-ovog-coveka-digao-je-citav-region-na-noge-clanak-2382763
NE SLAVE SVI HRVATI OLUJU: Status ovog čoveka digao je čitav region na noge
Hrvatska se sprema za proslavu 21. godišnjice vojno-policijske operacije "Oluja",a u Kninu se sutra organizuje centralna proslava na kojoj se očekuje više od 100.000 ljudi, međutim ne dele svi Hrvati isto mišljenje o stravičnom zločinu u kome je 200.000 Srba zauvek proterano sa tih prostora.
Među njima je Igor Premužić čija objava na Fejsbuku je naterala čitav region da se zamisli nad besmislom i ludilom rata koji se dogodio devedesetih.
"Oluja, Dan domovinske zahvalnosti. Veliki je to dan za Hrvaticu i Hrvata. Nabrajati sve činjenice o tom ratnom pothvatu nema smisla, to rade plavoprsi. O posljedicama te operacije nitko ne govori, barem ne oni koji bi to trebali činiti. Ako sjednete u automobil I provezete se područjem bivše "Krajine" vidjet ćete sav besmisao i ludilo rata. Područje je to koje je prazno, opustošeno. Tamo nema ljudi, to su deseci i deseci potpuno praznih kilometara, šikara i zaraslih polja. Nekadašnje kuće, koje su nakon i tijekom Oluje spaljene, više se i ne vide. Trava i raslinje se pobrinulo da sakrije sramotu mržnje.
Zapravo se Oluja vodila kako bi danas taj "oslobođeni" prostor zjapio prazan, kako tamo ne bi bilo nikoga. Sablasne livade, zarasle šume i pustoš prizor je koji prevladava. Nikada više tamo niti neće ikoga biti, osim ako na njega ne naselimo izbjeglice s Bliskog istoka. Ljudi su otišli, ne vraćaju se, a onima koji imaju dovoljno pustolovna duha da se pokušaju vratiti slavna birokracija Hrvatske to učini nemogućim. Ponekom sretniku koji se i provuče kroz papire šalteruše lokalno stanovništvo vrlo brzo pretvori život u pakao te se pustolov - čisto iz zdravstvenih razloga - brzo vrati od kuda je i stigao.
Zastrašujući prizori ratom opustošenog područja imaju i gospodarsku dimenziju. Nekada su na devastiranom i opustošenom području živjeli i radili ljudi koji su proizvodili zdravu i pristupačnu hranu. Hranu koja je stizala na naše stolove, okretala se po ražnjevima i cvrljila na roštilj-pločama diljem obale i unutrašnjosti. Nikome tada nije padalo na pamet naručivati janjetinu od Rumunja ili iz Bugarske uvoziti papriku i rajčicu. Ljudi tog kraja su radili, brinuli za sebe, a neke novčiće i donosili u kasicu prasicu. Kada je počela Oluja ljudi su otišli, poučeni iskustvom znali su što ih čeka ako ostanu. Oni koji su poslušali poziv "vrhovnika" završili su prerezanih vratova i raskoljenih glava, a da počinitelji nikada nisu pronađeni niti osuđeni. Varivode, Gošići i ostala mjesta svjedočili su klanjima cijelih obitelji koje su ostali na svojemu jer nisu vidjeli razloga strahu. Nisu nikome učinili zla, niti su zla očekivali. Oni koji su sve to zlo i priredili davno su otišli, a oko svega se prije toga telefonom dogovorili s našim hrvatskim tvoriteljima zla. Sada svi mi zajedno uživamo u plodovima dogovornog zla s ciljem bogaćenja šake plavoprsih bandita s jedne i druge strane.
Možda se jednog dana i vrate neki ljudi, zajedno s nama sjednu na klupu, pod drvo...možda jednog dana. Ovih dana sigurno ne."
NE SLAVE SVI HRVATI OLUJU: Status ovog čoveka digao je čitav region na noge
Hrvatska se sprema za proslavu 21. godišnjice vojno-policijske operacije "Oluja",a u Kninu se sutra organizuje centralna proslava na kojoj se očekuje više od 100.000 ljudi, međutim ne dele svi Hrvati isto mišljenje o stravičnom zločinu u kome je 200.000 Srba zauvek proterano sa tih prostora.
Među njima je Igor Premužić čija objava na Fejsbuku je naterala čitav region da se zamisli nad besmislom i ludilom rata koji se dogodio devedesetih.
"Oluja, Dan domovinske zahvalnosti. Veliki je to dan za Hrvaticu i Hrvata. Nabrajati sve činjenice o tom ratnom pothvatu nema smisla, to rade plavoprsi. O posljedicama te operacije nitko ne govori, barem ne oni koji bi to trebali činiti. Ako sjednete u automobil I provezete se područjem bivše "Krajine" vidjet ćete sav besmisao i ludilo rata. Područje je to koje je prazno, opustošeno. Tamo nema ljudi, to su deseci i deseci potpuno praznih kilometara, šikara i zaraslih polja. Nekadašnje kuće, koje su nakon i tijekom Oluje spaljene, više se i ne vide. Trava i raslinje se pobrinulo da sakrije sramotu mržnje.
Zapravo se Oluja vodila kako bi danas taj "oslobođeni" prostor zjapio prazan, kako tamo ne bi bilo nikoga. Sablasne livade, zarasle šume i pustoš prizor je koji prevladava. Nikada više tamo niti neće ikoga biti, osim ako na njega ne naselimo izbjeglice s Bliskog istoka. Ljudi su otišli, ne vraćaju se, a onima koji imaju dovoljno pustolovna duha da se pokušaju vratiti slavna birokracija Hrvatske to učini nemogućim. Ponekom sretniku koji se i provuče kroz papire šalteruše lokalno stanovništvo vrlo brzo pretvori život u pakao te se pustolov - čisto iz zdravstvenih razloga - brzo vrati od kuda je i stigao.
Zastrašujući prizori ratom opustošenog područja imaju i gospodarsku dimenziju. Nekada su na devastiranom i opustošenom području živjeli i radili ljudi koji su proizvodili zdravu i pristupačnu hranu. Hranu koja je stizala na naše stolove, okretala se po ražnjevima i cvrljila na roštilj-pločama diljem obale i unutrašnjosti. Nikome tada nije padalo na pamet naručivati janjetinu od Rumunja ili iz Bugarske uvoziti papriku i rajčicu. Ljudi tog kraja su radili, brinuli za sebe, a neke novčiće i donosili u kasicu prasicu. Kada je počela Oluja ljudi su otišli, poučeni iskustvom znali su što ih čeka ako ostanu. Oni koji su poslušali poziv "vrhovnika" završili su prerezanih vratova i raskoljenih glava, a da počinitelji nikada nisu pronađeni niti osuđeni. Varivode, Gošići i ostala mjesta svjedočili su klanjima cijelih obitelji koje su ostali na svojemu jer nisu vidjeli razloga strahu. Nisu nikome učinili zla, niti su zla očekivali. Oni koji su sve to zlo i priredili davno su otišli, a oko svega se prije toga telefonom dogovorili s našim hrvatskim tvoriteljima zla. Sada svi mi zajedno uživamo u plodovima dogovornog zla s ciljem bogaćenja šake plavoprsih bandita s jedne i druge strane.
Možda se jednog dana i vrate neki ljudi, zajedno s nama sjednu na klupu, pod drvo...možda jednog dana. Ovih dana sigurno ne."
