Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
Ne dirajte zemlju moju, jezero moga plača
ni grobove, ni kućni prag koji pljujete
mrtvih tjelesa puna je ilovača,
ne skrnavite zemlju mojih pradjedova,
kao lešinari očinji vid kljujete,
a dojila su i vas njedra ova
Ne odapinjite svoje lukove i strijele,
ne crnite ime očeva mojih,
ne lomite krilo golubice bijele
iz njenih rana božuri ponikli svuda,
da ne bude što je,
koliko treba zapovijeda tvojih
ti daleka pravdo Božijeg suda?
Monah stari u crkveno zvono bije jače
srpom žanje otrovno sjeme što klija
tu besjedi i u tmini plače,
onemoćala zemlja u agoniji bridi
neda gorkom pelinju da zrija
proklinje i kune i vas se stidi
Ne dirajte zemlju moju,moja svetilišta
u Božije oltare ne upirite prste
kao zvijezde dignute iz pepelišta
opet će zgasle nam oči nebesa krasiti naša,
tu se moja djeca mole i krste
i jecaju molitve Očenaša
Vijekovima su ovdje tamjan kadili moji preci
za probodeno rebro i svete kosti
a sad si zemljo moja grobnica duboka
neznaju šta čine, Ti im oprosti
odsjaju mog oka,sjajna zvijezdo sa istoka