- Poruka
- 30.216
– Znam koliko su pretkazanja bitna jer vjerujem da mi je jedno od njih spasilo život, ili barem poštedjelo moju obitelj i mene ozbiljnih ozljeda – ispričala je neuroznanstvenica i eksperimentalna psihologinja dr. Julia Mossbridge. Ona je, naime, provela 15 godina istražujući fenomen prekognicije (vidovitosti).
Istakla je fantastičan primjer:
– Prije šest godina živjela sam sa svojim sinom, tada starim 13 godina, i svojim partnerom, koji je umirao od plućne bolesti i trebao je kisik da mu pomogne u disanju. Jedne večeri bila sam zaokupljena provjeravanjem je li moj sin zaključao bicikl u garaži. Bila sam toliko zabrinuta da sam počela vikati na njega, što je za mene bilo neuobičajeno. Naposljetku, sva frustrirana, išla sam provjeriti. Na moje olakšanje, brava je bila zaključana, ali na povratku sam primijetila da je električno brojilo na stražnjoj strani kuće zapaljeno. Nije bilo ni dima ni zvuka, samo lagana vatra. S druge strane zida bio je spremnik kisika mog partnera, koji je mogao izazvati eksploziju da se zapalio. Shvatila sam da moj neobjašnjivi poriv da provjerim garažna vrata nije bio zbog opasnosti od provale, već zbog opasnosti koju je požar predstavljao. Kao da je budućnost ispružila ruku, lagano me povukla naprijed i dala mi uvid u ono što treba učiniti da spriječim nesreću – tvrdi dr. Mossbridge.
Dodaje da je to samo jedan od primjera takve slutnje koje je doživjela.
– Tijekom svog života, dobivala sam informacije prije nego što sam ih trebala saznati. Vjerujem da se to događalo prečesto da bi se racionalno objasnilo. Jedna od mojih omiljenih igara u školi bila je pogađanje brojeva koje će moj učitelj matematike koristiti kako bi demonstrirao koncept rješavanja zadatka, ili pogađanje riječi na testu vokabulara. Primijetila sam da nisam bila u pravu cijelo vrijeme, ali bila sam dovoljno točna da nastavim igrati igru i vjerujem da mi je to pomoglo da postanem odlična učenica. Kao da je nesvjesni dio moga uma preuzimao kontrolu i stavljao ispravne odgovore na stranicu – rekla je neuroznanstvenica.
Dodaje da je postala fascinirana načinom na kojeg naši umovi i tijela mogu predvidjeti buduće događaje. Upravo zato je to sada njezino glavno područje istraživanja. Vidovitost ima logike jer je predviđanje budućnosti bitna funkcija ljudskog živčanog sustava. Primjerice, ako čujemo glasno lajanje dok hodamo ulicom, to nije vidovitost, ali i u toj situaciji ‘predvidimo’ da bismo mogli vidjeti psa iza ugla. U počecima ljudske povijesti takva je sposobnost predviđanja štitila od smrti, objasnila je dr. Mossbridge.
– Zato se postavlja pitanje postoji li način na koji bismo se nekako mogli pripremiti za važne događaje u budućnosti aktiviranjem živčanog sustava prije nego što se stvarno dogode? Upravo je to ono što moje istraživanje želi otkriti – kaže neuroznanstvenica koja je vodila tim na uglednom Sveučilištu Northwestern u SAD-u. Analizirali su 26 eksperimenata objavljenih u prethodnih 32 godine, a svi su ispitivali tvrdnju da ljudska fiziologija može predvidjeti buduće važne ili emocionalne događaje. Ta su istraživanja postavljala pitanja kao što su: ‘Daju li naša tijela različite nesvjesne signale prije nego što vidimo sliku nekoga tko je usmjerio pištolj u nas nego kada vidimo sliku cvijeta?’
– Istraživanje je pokazalo da je odgovor pozitivan. Kada smo povezali sve te eksperimente, postalo je jasno da ljudsko tijelo unaprijed prolazi kroz promjene za buduće važne događaje – upozoravajući naše nesvjesne umove nekoliko sekundi ranije na ono što će se vjerojatno dogoditi. U svim eksperimentima koje smo analizirali, za odabir svake buduće slike korišten je generator slučajnih brojeva pa je bilo nemoguće varati – objasnila je dr. Mossbridge.
Znaci, moze!
ne reaguje..
