U prethodnoj firmi, radim u komercijali. Treba da nazovem chovjeka koji prodaje slatki program da mu otkazem ljigavce (bili su hit prije par godina). Tip se igrom sluchaja zove isto kao i moj muz, Nikola. Chovjek mi objashnjava da vjerovatno nismo dobro izlozili ljigavce, poshto su sa lizalom, a cijena im je visoka, ali su pravi bum. Treba odraditi na njima marketing program. Kazem da cu provjeriti i spustim slushalicu. Provjerim, stvarno je tako. Nazovem chovjeka ponovo, ali veza je zauzeta. U guzvi sam, ali nalazim vremena da pozovem muza i da ga pitam za dijete. Razgovor se brzo zavrshava, a ja u potpunosti zaboravljam da sam ga zvala. Stisnem "Redial" i ochekujem da ce se javiti chovjek koji nam je prodao ljigavce. Javlja se moj muz i ja mu ne prepoznajem glas.
Razgovor teche ovako:
"Dobar dan gospodine Nikola"
Dobijam jedno zbunjeno "Dobar dan". On je pretpostavljao da se pred shefovima chupam zbog privatnog poziva.
Bez pardona nastavljam dalje
"Znate gospodine Nikola, ja upravo drzim vasheg ljigavca u ruci. Znate o njemu smo razgovarali jutros. U pravu ste, nije adekvatno izlozen. Vidjela sam, ima lizalicu i igrachku. Mislim da Vam ga necemo josh vracati. Neka bude izlozen josh neko vrijeme."
Sa druge strane muk
"Gospodine Nikola da li me chujete" - nije mi jasno zashto ne uchestvuje u razgovoru
Dobijam jako zbunjen odgovor
"Chujem, ali nishta ne razumijem" - tek tada mi je bilo jasno s kim razgovaram.
Mom Nikoli dugo poslije toga nishta nije bilo jasno