Hrpa gluposti
Jugoslavija je nastala voljom sila Antante, i to poglavito SAD. Srbi tlape da se njih nešto pitalo, a nije. Nešto se pitalo Talijane, i zato su u kaosu dobili Istru i pet otoka, dok bi etnički možda dobili 30% Istre. Wilsonove točke o samoopredijeljenju naroda nisu ostavljale nikakva prostora za veliku Srbiju ili Italiju. Sve su zemlje nastale raspadom carstava postale nacionalne države, a u slučaju bliskih naroda kao Čeha i Slovaka, te južnih Slavena konglomeracije tih naroda. Učinjene su nepravde jedino prema Njemačkoj, na istoku i zapadu, ali i to na granicama. Austrija i Mađarska su podijeljene po etničkim načelima. Neke priče o mogućem komadanju Hrvatske su nemoguće, jer toga u Versaillesu nije moglo biti.
Oko stare Jugoslavije, to je bila kaotična država s dosta eksploatacije od strane Srbije, pa je stalno bila napetost.
O 2. Jugoslaviji je sve rečeno, i tko ne može shvatiti, ne će nikada.
Glede NDH, stvar je složenija. Hrvati su bili oduševljeni jer su dobili svoju državu na pladnju, nakon srpske diktature, no ne zbog režima nego jer su konačno imali kao svoje, bar u naslovu. No dosta je splasnulo kad se vidjelo da je to marionetski prema Italiji i Njemačkoj, iako je dio mislio da u to doba, uspona Njemačke, da Hrvatske može prosperirati uz glavnu silu u Europi. No postojala je nelagoda protiv diktatorskoga režima, no nitko se bitnije nije bunio jer i zbog čega bi. Nisu se bunili ni ugroženi u sovjetskim masovnim pokoljima.
Srbi su počeli s ubojstvima i napadom na NDH prvo kao starojugoslavenski oficiri i protočetnici još prije 10.4., te je ubijeno 200-400 Hrvata u prvih 10 dana NDH. Onda je uslijedila odmazda u Bjelovaru i Čapljini, a ustaše su krenule s oni što je kasije provela RS- masovno etničko čišćenje (iseljeno oko 180.000 Srba) i ubijanje, dijelom u logorima (u prva 3-4 mjeseca od 5-20.000).
Srbi su se digli na ustanak, uglavnom pod talijanskom zaštitom, dok je HV onda slabo reagirala jer nije bila motivirana (domobrani), a ustaša je bilo malo za cijeli taj prostor. Broj Srba partizana u Hrvatskoj je bio preuveličan i kretao se do 7.000 do konca 1941. Srpski i crnogorski ustanci u Srbiji su brzo slomljeni i to su učinili njemački trećepozivci.
Hrvati, osim komunista, nisu imali nikakav motiv da idu u partizane. Nisu, osim fanatika,bili za NDH po Pavelićevu modelu, no htjeli su da NDH opstane kao hrvatska država, ali kao zapadna demokracija, pod utjecajem Britanije, SAD i sl.
Nisu znali da ovi hoće nekakvu Srboslaviju jer nisu bili obaviješteni, a nisu htjeli nikakav komunizam sovjetskoga tipa. Nisu htjeli ni Jugoslaviju.
Srbi su počeli zapadno od Drine kao protuhrvatska ekipa potpuno, no podjelom na partizane i četnike došlo je do toga da su oni uz partizane, uza sve ekscese, bili uvučeni u mašineriju komunističke organizacije i bili su zadovoljni što se partizani bore protiv ustaša, a obećavaju neku novu Jugoslaviju gdje će Srbi, prešutno, opet biti glavni. Da su išli "u šumu" jasno je jer su ih ustaše proganjali. U Srbiji, 1942-44 nisu išli u šumu kad su dobili po tamburi i Nijemci su ih puštali na miru.
Hrvatima je, manje nego Slovencima, manjkalo motiva da se idu boriti protiv poklonjene nacionalne države- kakva bila. Masovnije su ušli tek 1943. kad se videlo da će to propasti i da je bez perspektive, da je alternativa četnička genocidna Srboslavija.
Koliko je svatko gledao svoje interese vidi se da su osim ideološkim, bili glavni općenacionalni interesi, ovisno o tom kako ih je tko znao artikulirati i iskoristiti.
Jugoslavija je nastala voljom sila Antante, i to poglavito SAD. Srbi tlape da se njih nešto pitalo, a nije. Nešto se pitalo Talijane, i zato su u kaosu dobili Istru i pet otoka, dok bi etnički možda dobili 30% Istre. Wilsonove točke o samoopredijeljenju naroda nisu ostavljale nikakva prostora za veliku Srbiju ili Italiju. Sve su zemlje nastale raspadom carstava postale nacionalne države, a u slučaju bliskih naroda kao Čeha i Slovaka, te južnih Slavena konglomeracije tih naroda. Učinjene su nepravde jedino prema Njemačkoj, na istoku i zapadu, ali i to na granicama. Austrija i Mađarska su podijeljene po etničkim načelima. Neke priče o mogućem komadanju Hrvatske su nemoguće, jer toga u Versaillesu nije moglo biti.
Oko stare Jugoslavije, to je bila kaotična država s dosta eksploatacije od strane Srbije, pa je stalno bila napetost.
O 2. Jugoslaviji je sve rečeno, i tko ne može shvatiti, ne će nikada.
Glede NDH, stvar je složenija. Hrvati su bili oduševljeni jer su dobili svoju državu na pladnju, nakon srpske diktature, no ne zbog režima nego jer su konačno imali kao svoje, bar u naslovu. No dosta je splasnulo kad se vidjelo da je to marionetski prema Italiji i Njemačkoj, iako je dio mislio da u to doba, uspona Njemačke, da Hrvatske može prosperirati uz glavnu silu u Europi. No postojala je nelagoda protiv diktatorskoga režima, no nitko se bitnije nije bunio jer i zbog čega bi. Nisu se bunili ni ugroženi u sovjetskim masovnim pokoljima.
Srbi su počeli s ubojstvima i napadom na NDH prvo kao starojugoslavenski oficiri i protočetnici još prije 10.4., te je ubijeno 200-400 Hrvata u prvih 10 dana NDH. Onda je uslijedila odmazda u Bjelovaru i Čapljini, a ustaše su krenule s oni što je kasije provela RS- masovno etničko čišćenje (iseljeno oko 180.000 Srba) i ubijanje, dijelom u logorima (u prva 3-4 mjeseca od 5-20.000).
Srbi su se digli na ustanak, uglavnom pod talijanskom zaštitom, dok je HV onda slabo reagirala jer nije bila motivirana (domobrani), a ustaša je bilo malo za cijeli taj prostor. Broj Srba partizana u Hrvatskoj je bio preuveličan i kretao se do 7.000 do konca 1941. Srpski i crnogorski ustanci u Srbiji su brzo slomljeni i to su učinili njemački trećepozivci.
Hrvati, osim komunista, nisu imali nikakav motiv da idu u partizane. Nisu, osim fanatika,bili za NDH po Pavelićevu modelu, no htjeli su da NDH opstane kao hrvatska država, ali kao zapadna demokracija, pod utjecajem Britanije, SAD i sl.
Nisu znali da ovi hoće nekakvu Srboslaviju jer nisu bili obaviješteni, a nisu htjeli nikakav komunizam sovjetskoga tipa. Nisu htjeli ni Jugoslaviju.
Srbi su počeli zapadno od Drine kao protuhrvatska ekipa potpuno, no podjelom na partizane i četnike došlo je do toga da su oni uz partizane, uza sve ekscese, bili uvučeni u mašineriju komunističke organizacije i bili su zadovoljni što se partizani bore protiv ustaša, a obećavaju neku novu Jugoslaviju gdje će Srbi, prešutno, opet biti glavni. Da su išli "u šumu" jasno je jer su ih ustaše proganjali. U Srbiji, 1942-44 nisu išli u šumu kad su dobili po tamburi i Nijemci su ih puštali na miru.
Hrvatima je, manje nego Slovencima, manjkalo motiva da se idu boriti protiv poklonjene nacionalne države- kakva bila. Masovnije su ušli tek 1943. kad se videlo da će to propasti i da je bez perspektive, da je alternativa četnička genocidna Srboslavija.
Koliko je svatko gledao svoje interese vidi se da su osim ideološkim, bili glavni općenacionalni interesi, ovisno o tom kako ih je tko znao artikulirati i iskoristiti.