Malo je ovo malo, bolesno. Ne čin kao čin, nego samo saznanje, da se venčavaš s nekim ko nije živ/a ?!
Ali, me je to podestilo, na drugaricu meni bliske osobe, koja je imala divnog momka, dečka. I sama je bila predivna osoba. Jedno divno stvorenje. Mirna, povučena. I ustanove joj rak. Na sahrani je mladić njen, bio prvi u povorci, nosio njenu sliku bio obučen kao mladoženja, jer su planirali, da se uzmu nakon srednje škole. Ona je imala belu haljinu, nalik na venčanicu, jer je umrla devojkom.
I dan - danas, kada joj vidim sestru, to je jedno pogubljeno čeljade. Nikada se nije oporavila od gubitka sestre.
Tuga.