U okrajku sveta, u nedrima tame,
Za oproštaj setni ispisujem stih,
Sve sebi slične ostavljam same,
Od danas nisam jedan od njih.
Pesničko pero zadnji put pleše,
Na papiru praznom ucrtava trag,
O prošlosti bujna, što nekada beše,
U gomilu misli pretočih taj mrak.
Ti nacrti moji, što odredi vreme,
Te nežne note koje ne čuju svi,
Dugo su bili nestvarno breme,
A sada stvarnost nad njima bdi.
Kao nekakav kamen u mestu stojim,
Razgledam ljude, i slikam im lik,
I reči se svojih pomalo bojim,
Zazirem od mraka i senke svih njih.
Reči ne vrede, ni misli što krojim,
Ništa ne znači ovaj moj maleni cvet,
Ove lagane pesme koje sivilom bojim,
Taj pustošni i dosadni svet...
Ovde ću stati, ništa dodati neću,
Kao književnik biću od sada tih,
U nečem drugom potražiću sreću,
Ova je pesma zadnja od svih...
Za oproštaj setni ispisujem stih,
Sve sebi slične ostavljam same,
Od danas nisam jedan od njih.
Pesničko pero zadnji put pleše,
Na papiru praznom ucrtava trag,
O prošlosti bujna, što nekada beše,
U gomilu misli pretočih taj mrak.
Ti nacrti moji, što odredi vreme,
Te nežne note koje ne čuju svi,
Dugo su bili nestvarno breme,
A sada stvarnost nad njima bdi.
Kao nekakav kamen u mestu stojim,
Razgledam ljude, i slikam im lik,
I reči se svojih pomalo bojim,
Zazirem od mraka i senke svih njih.
Reči ne vrede, ni misli što krojim,
Ništa ne znači ovaj moj maleni cvet,
Ove lagane pesme koje sivilom bojim,
Taj pustošni i dosadni svet...
Ovde ću stati, ništa dodati neću,
Kao književnik biću od sada tih,
U nečem drugom potražiću sreću,
Ova je pesma zadnja od svih...