Slomio prst lijeve noge na sparingu, što je najtužnije, ne zbog udarca ili slično, već klizave sale. Nisam skontao da je slomljen, mislio da se radi o standardnom uboju, i ne odem doktoru, prst poslije toga krivo sraste i sad ga ne mogu saviti, što ponekad smeta,mada nije toliko strašno. Sitnije otoke i uboje, istegnuća i sl. ni ne brojim, toga uvijek ima. Inače, najtežu povredu sam zadobio na basketu, a ne na treningu, kad sam isparao ligamente lijevog skočnog zgloba. Vjerovatno su razlozi baš malog broja povreda u mom slučaju genetika (čvrsta koštana struktura), bavljenje sportom od malih nogu, rezultat toga su jaki mišići i tetive oko zglobova, dobra fizička pripremljenost, pogotovo u periodima kad se često rade sparinzi i bacačke tehnike, ozbiljan pristup svakom treningu, odnosno potpuno odsustvo zajebancije kada se rade opasne i zahtjevne stvari, disciplinovanost što se tiče zagrijavanja i razgibavanja, korišćenje zaštitne opreme kad god je to moguće (guma za zube, bandaže i rukavice kao neizostavni dio, ponekad štitnici za potkoljenice i kaciga, više radi zaštite ušiju, nego od udaraca). Uz to, vjerovatno i stil borbe, ne volim previše da idem u razmjenu udaraca, radije biram gušenje borbe, klinč i bacanje. Neizostavan faktor je svakako i sreća, ali nju, kako kažu, valja i zaslužiti.
