Zaista interesantno! Ja sam u ekipi onih koje su morale da svoje udate drugarice mole da se vidjaju. Kako to vec biva, zene kad se udaju polude, sta li? Smatraju da su resile sve probleme, izgleda. I dok je sve u braku sjajno, ne poznajemo se, a prvi put kad zagusti - "Lesi se vraca kuci", kako ja zovem taj sindrom, vracanje drugaricama u cilju ogovaranja svojih muzeva. Dotle me vec i prodje volja za druzenjem.
Kod tebe, kako vidim, drugarice su zaista drugarice, dakle, nista prijateljstvo.Ocigledno su ljubomorne.Ja sam, e, kad se setim, svoje drugarice ganjala, zvala, odlazila kod njih da bismo se vidjale izmedju dva dojenja dece itd, da ne pominjem kakvi su to sve modusi druzenja bili. Mislim, bas mi je bilo stalo da se druzimo, da se i dalje poveravamo, da im pricam sta mi se desava...jednostavno, sa moje strane nista se nije promenilo.
Rezime: od svih drugarica koje sam imala, a koje su se udale, samo sam sa jednom ostala u odnosima u kakvima smo bile ranije. Ostale su mi se, da ti pravo kazem, zgadile.
Obzirom da je i kod tebe vrlo slican slucaj, samo u obrnutom smeru, odmah da ti kazem da ti to nisu prijateljice. Tesko im je da te gledaju udatu, da slusaju price o muzu i porodici, razumes?
Jednostavno se pomiri sa cinjenicom da sem povremenog kafenisanja, posle koga sledi debelo ogovaranje tebe kao "dosadne udate zenetine", nista vise ne mozes da dobijes.
Zato trazi nesto vise, ali od drugih, ne od ovih osoba.