U principu, ko se nije selio iz grada u drugi grad, teže može da razume. 30 godina živiš u jednom mestu, imaš prijatelje, drugove, poznanike, komšije, imaš sa kim reč da progovoriš i da popiješ kafu, i ko da ti dodje i kome da odeš i sa kim da izadješ. Bilo pravo prijateljstvo, ili ne, u suštini uvek imaš sa kim. E, a kad se preseliš kilometrima i kilometrima odatle, pa ti ceo predhodni život i svi koje poznaješ ostanu tamo negde, nije tako jednostavno. Pogotovo kada upadneš, kao ja, u komšiluk pun bakuta i dekuta, i uopšte starijih ljudi. Jednostavno, prirodno je da ćeš naći nekog sa kim možeš da se družiš, da popiješ kafu, da razmeniš koju reč, ne može čovek sam. I onda vrlo lako dodje do situacija kao što je moja. Ljudi imaju neko svoje oformljeno društvance i većina nerado prima nova lica u svoj krug. Ti si dodjoš, na tebi je da se dokažeš i oni svi treba da prihvate tebe jednog/jednu. U tom slučaju, bar ja, radije izaberem jednu ili dve osobe, ako ima zajedničkih tema, interesovanja, dodirnih tačaka uopšteno, pa onda polako. I tako se desi da se ljudi okrenu sebi i svojim životima...
Prijatelji koji su ostali tamo negde i dalje su to. Vidjamo se kada odem tamo, naravno, čujemo se redovno, ali daljina je daljina. U medjuvremenu nadješ nekog za neobavezno kafenisanje, pa ili preraste u druženje ili ostaneš... tako nekako... opet na početku.
Prijatelji koji su ostali tamo negde i dalje su to. Vidjamo se kada odem tamo, naravno, čujemo se redovno, ali daljina je daljina. U medjuvremenu nadješ nekog za neobavezno kafenisanje, pa ili preraste u druženje ili ostaneš... tako nekako... opet na početku.