Ljudi, kao ista vrsta, imaju Jedan bitak i pored toga što je svaki čovek individualno biće s unikatnim iskustvom, suštinom i potencijalom. Jung ga je nazvao kolektivno nesvesno. Zapazio ga je kod sebe i svojih pacijenata kroz arhetipove koji se javljaju u snu ili se pronalaze u slikama, crtežima, mitovima, bajkama, poeziji itd.
Stvaralaštvo i drevni alhemijski simboli su mu potvrdili da je svest svih ljudi povezana na najvišem, duhovnom nivou. Umetnik se, preko vlastitog nadsvesnog, spoji sa kolektivnim nesvesnim i predstavi simbole i ideje koje drugi prepoznaju otvaranjem duše. Zato se oseti intenzivan unutrašnji doživljaj jer se transformacijom nesvesnog u svesno unese više svetlosti i plemenitosti u um.
Interakcija svesnog s nadsvesnim i kolektivnim nesvesnim može biti jedno od objašnjenja za deja vu. Nadsvesno i kolektivno nesvesno je iznad fizičke sfere i inteligencije. Onog momenta kada se nešto dešava u fizičkoj sferi to se već desilo u duhovnoj. Mozak blago kasni u interpretiranju dogadjaja.
Ponekad se može dogoditi da spontano (u momentu) iz svesnog pređemo u nadsvesno, pa kada se opet „vratimo“ imamo osećaj da smo to već videli i doživeli. Slično se dešava i sa predosećajem. U dramatičnim situacijama se prebacimo u nadsvesno i znamo šta će se desiti idući moment u fizičkom svetu.
Duhovni potencijal daleko nadmašuje intelektualni kapacitet. Većina ljudi nije svesna svoje istinske moći. Tek potpunim opuštanjem i dubokom meditacijom osetiti se prisustvo duše kao blaženstvo mira i spokoja; kao sveti, večni bitak koji nemo svedoči o svim bolovima i radostima. Duša je neiscrpan izvor utehe za koji ne znamo da postoji, jer je naša pažnja usmerena na traženje sreće i smisla izvan nas.
Uteha, mir, ljubav i razumevanje se postiže unutrašnjom integracijom misli, osećanja i razuma, a ne njihovim razdvajanjem. Pod blještavim svetlom misli i varljivim tragovima osećanja dobija se iskrivljena slika života. Sve se doživljava suviše pristrasno, ograničeno i fatalno. Tek kada se osećanja integrišu sa razumom misli se osvetle duhovnim svetlom dajući suštinsko razumevanje. Prevazidje se pristrasnost, povrati ravnoteža i dopre do mudrosti.
Duhovnost nije nastala iz religije, niti se svodi na religiju, već postoji kao ljubav i mudrost u ljudima. Bez nje se ne može ostvariti emocionalna zrelost i suštinsko razumevanja života. Emocionalna zrelost je neophodna za uspešno rešavanje konflikata. Njome se lakše prepoznaju i eliminišu destruktivni nagoni i strasti. Jasnije se čuje glas savesti ili više svesti zajedništva. Bira se pravda i ravnopravnost, nadrastuju okolnosti i stvaraju uslovi za slobodno i konstruktivno delovanje.
Stvaralaštvo i drevni alhemijski simboli su mu potvrdili da je svest svih ljudi povezana na najvišem, duhovnom nivou. Umetnik se, preko vlastitog nadsvesnog, spoji sa kolektivnim nesvesnim i predstavi simbole i ideje koje drugi prepoznaju otvaranjem duše. Zato se oseti intenzivan unutrašnji doživljaj jer se transformacijom nesvesnog u svesno unese više svetlosti i plemenitosti u um.
Interakcija svesnog s nadsvesnim i kolektivnim nesvesnim može biti jedno od objašnjenja za deja vu. Nadsvesno i kolektivno nesvesno je iznad fizičke sfere i inteligencije. Onog momenta kada se nešto dešava u fizičkoj sferi to se već desilo u duhovnoj. Mozak blago kasni u interpretiranju dogadjaja.
Ponekad se može dogoditi da spontano (u momentu) iz svesnog pređemo u nadsvesno, pa kada se opet „vratimo“ imamo osećaj da smo to već videli i doživeli. Slično se dešava i sa predosećajem. U dramatičnim situacijama se prebacimo u nadsvesno i znamo šta će se desiti idući moment u fizičkom svetu.
Duhovni potencijal daleko nadmašuje intelektualni kapacitet. Većina ljudi nije svesna svoje istinske moći. Tek potpunim opuštanjem i dubokom meditacijom osetiti se prisustvo duše kao blaženstvo mira i spokoja; kao sveti, večni bitak koji nemo svedoči o svim bolovima i radostima. Duša je neiscrpan izvor utehe za koji ne znamo da postoji, jer je naša pažnja usmerena na traženje sreće i smisla izvan nas.
Uteha, mir, ljubav i razumevanje se postiže unutrašnjom integracijom misli, osećanja i razuma, a ne njihovim razdvajanjem. Pod blještavim svetlom misli i varljivim tragovima osećanja dobija se iskrivljena slika života. Sve se doživljava suviše pristrasno, ograničeno i fatalno. Tek kada se osećanja integrišu sa razumom misli se osvetle duhovnim svetlom dajući suštinsko razumevanje. Prevazidje se pristrasnost, povrati ravnoteža i dopre do mudrosti.
Duhovnost nije nastala iz religije, niti se svodi na religiju, već postoji kao ljubav i mudrost u ljudima. Bez nje se ne može ostvariti emocionalna zrelost i suštinsko razumevanja života. Emocionalna zrelost je neophodna za uspešno rešavanje konflikata. Njome se lakše prepoznaju i eliminišu destruktivni nagoni i strasti. Jasnije se čuje glas savesti ili više svesti zajedništva. Bira se pravda i ravnopravnost, nadrastuju okolnosti i stvaraju uslovi za slobodno i konstruktivno delovanje.