nacionalizam

BlackLeather

Iskusan
Banovan
Poruka
6.173
koji je smisao nacionalizma na psihološkoj osnovi
da isključimo šovinizam i sve ekstremne faktore
s obzirom da svako oseća privrženost svojoj državi i narodu
svako je vezan za ono gde je rođen
otkud toliko ističemo svoje i osećamo tu superirnost
kad u suštini većina da ne kažem svaki mađar, turčin, hrvat
oseća isto što i srbin za svoje
znači isti smisao različite forme
čemu onda služi ta kozmetika
 
Osecamo se donekle blize (pa i sigurnije) i povezani sa ljudima koji dele istu kulturu, sistem vrednosti, odgoja.
E sad superiornost je druga prica, verovatno ono sto volimo (i sto je deo nas samih) i idealizujemo malo, kao sto je primer i sa roditeljima.
 
koji je smisao nacionalizma na psihološkoj osnovi
da isključimo šovinizam i sve ekstremne faktore
s obzirom da svako oseća privrženost svojoj državi i narodu
svako je vezan za ono gde je rođen
otkud toliko ističemo svoje i osećamo tu superirnost
kad u suštini većina da ne kažem svaki mađar, turčin, hrvat
oseća isto što i srbin za svoje
znači isti smisao različite forme
čemu onda služi ta kozmetika

Моје мишљење је да је Национализам болест која је захватила Патриотизам...
Бити патриота и онај који воли своју земљу је узвишена особина...а национализам је као рак ,као трулеж која је захватила јабуку...
Ти који се бију у прса и који тврде да су већи Срби од свих Срба и да су већи Хрвати од свих Хрвата имају озбиљан поремећај који треба лечити...
Проблем је што не постоји тачна дефиниција по којој је могуће идентификовати једног Националисту ,него се често Националиста трпа у исти кош са људима који су Конзервативни и Традиционалисти
 
Sve treba pripisati nagonu opstanka u čoporu. Sačuvati čopor i teritoriju u savremenom svetu znači sačuvati naciju i državu. Unutar čopora postoji različita tipologija zaštitnika, a to se na planu nacionalizma reflektuje kroz sledeće : nacionalisti predvodnici, oportunisti, prikriveni, krizni, reaktivni, privremeni... Ima još par tipova, zaboravila sam ih. Dušan Kecmanović, prof. političke psihologije ih je podrobno definisao. Koliko su opasni, toliko ih treba i žaliti. Ovo -žaliti- nije cinizam jer tim ljudima nije lako. U stalnoj su borbi da svoju naciju ukalupe u svoj svet, a to teško ide. Kad su očajni, neistomišljenike proglašavaju za izdajnike.
 
Moderno je govoriti o opštečovečanskom i nadnacionalnom. Ali
kako može biti nadnacionalno ukoliko ne postoji nacionalno? Iznad čega
se gradi nadnacionalno? Nad praznim mestom? Tako nešto ne postoji. Ne
postoji krov bez temelja. Nacionalizam ni u kom slučaju ne protivreči
opštečovečanskom. To su različiti nivoi, koji treba da obogaćuju jedan
drugog. Nacionalna kultura treba da dopunjuje opštečovečansku, a iz
opštečovečanske kulture nacije pozajmljuju najvrednije i ono što odgovara
za svoju naciju, dajući joj time impulse za dalji razvoj.
ftp://ftpmirror.your.org/pub/wikimedia/images/wikibooks/sr/8/88/Udaracruskihbogova.pdf
Ličnost ne samo da nije iznad nacije, ličnost uopšte ne može da se
formira IZVAN NACIJE. To nije moguće. Nacija daje
ličnosti fenomenalna bogatstva, koja ima samo ona i samo ona ih može
dati ličnosti.
 
Razumljivo je da niko ne želi da negira nacionalna obeležja. Ali, etnonacionalizam se bazira na stereotipima. Svako stereotipno mišljenje je preterano, netačno, suviše uopšteno, iskrivljeno, kratko rečeno, ne odgovara stvarnosti, tj. ne odgovara stvarnim karakteristikama ljudi na koje se odnosi. Kad neko gradi sliku o svojoj naciji, on seže za pristrastnim izborom informacija i pristrasno ih tumači. Na taj način kod pojedinca se stvara verovanje da su njegovi sunarodnici izrazito homogeni jer imaju isti stil života, sklonosti, karakteristike, odbojnisti, itd. Etnonacionalisti ne dozvoljavaju mogućnost postojanja individualnih razlika unutar jednog kolektiva. Kod nacionalista većina "naših" ima osključivo ili pretežno pozitivne osobine. Većina, pak onih sa "druge strane etnonacionalne ograde" ima isključivo ili pretežno negativne osobine.
 
Renanova definicija nacije: "skup ljudi koji su cinili velika djela i namjeravaju i u buducnosti da ih cine". Medjutim, to zahtijeva i pojam o malim djelima, a u demokratiji nema diskriminacije. Tako da je bilo kakav nacionalizam danas nemoguc.

Postavljaju se sledeca pitanja:
Da li osjecate nacionalizam kao cinjenje velikih djela potrebnim?
Da li vidite neku drukciju mogucnost za cinjenje velikih djela u odnosu na dosadasnje, bivse mogucnosti?
 
koji je smisao nacionalizma na psihološkoj osnovi
da isključimo šovinizam i sve ekstremne faktore
s obzirom da svako oseća privrženost svojoj državi i narodu
svako je vezan za ono gde je rođen
otkud toliko ističemo svoje i osećamo tu superirnost
kad u suštini većina da ne kažem svaki mađar, turčin, hrvat
oseća isto što i srbin za svoje
znači isti smisao različite forme
čemu onda služi ta kozmetika

Lakšoj manipulaciji masama ubeđujući ljude (razlozi za otpočinjanje gotovo svih ratova) da je neko drugi kriv za njihovo siromaštvo, nevolje i nedaće. Čista kapitalistička (nekada feudalno-monarhistička i klerikalna) prevara. Nacionalizam je sindrom. Nacionalisti su ljudi zaraženi ljubavlju prema vlastitoj naciji pri čemu vrlo retko ostaju indolentni prema drugim nacijama. Uglavnom se rađa antagonizam koji postaje šovinizam. Tako nam bar govori istorija na Balkanu da ne ulazimo u dublje i dalje analize.
 
koji je smisao nacionalizma na psihološkoj osnovi
da isključimo šovinizam i sve ekstremne faktore
s obzirom da svako oseća privrženost svojoj državi i narodu
svako je vezan za ono gde je rođen
otkud toliko ističemo svoje i osećamo tu superirnost
kad u suštini većina da ne kažem svaki mađar, turčin, hrvat
oseća isto što i srbin za svoje
znači isti smisao različite forme
čemu onda služi ta kozmetika

Svi ljudi imaju tijelo, ali mi nekako najviše volimo svoje, i najviše nas boli kad svoj prst posiječemo. Svi ljudi imaju mamu i tatu, ali mi ipak najviše volimo svoje roditelje. Tako i domovinu, valjda
 
Nacionalni osjećaj, kao uostalom i svaki drugi oblik pripadnosti (grupi, doktrini ili religiji) i pored nesporne činjenice po kojoj pripadnost uvijek implicira veću ili manju redukciju svijesti, a koja je opet condicio sine qua non svakog zla, sam po sebi ipak nije nužno zlo.

Hoće li on postati ishodište zla to zavisi od individualnog (ili grupnog) promišljanja nacije.
Ako se nacija shvata kao metafizička kategorija iznad pojmova dobra i zla i ako se ona uzdigne na nivo vrhunskog vrijednosnog principa, odnosno etičkog «repera», onda se nacionalni osjećaj pretvara u nešto u čemu, kako to kaže Lajoš Košut, ne može biti pretjerivanja, pa čak i kada ono preraste u fanatizam.

E upravo u ovom slučaju taj hipertrofirani nacionalni osjećaj postaje monstruozni prokreator zla.
Stvar je u tome da degenerativna sakralizacija nacije (kao i sakralizacija svake ideje uostalom) nudi vrlo izraženu kompenzaciju, jer ta navodna svetost automatski posvećuje i njezine nositelje i njihove metode. Stojeći na toj metapoziciji fanatik nacije (ideje) impregniran je utiskom imunosti u odnosu na svako buduće preispitivanje bazirano na moralnim normama.

Opet posebna priča je naravno to što dominacija bilo kojeg principa (ovo gore se odnosi i na klasu i na rasu i na slobodno tržište) da li u svijesti pojedinca, da li u društvu kao cjelini, predstavlja posljednji stepenik koji treba preći prije praga totalitarizma.
Jer totalitarizam i jeste odsustvo više osnovnih društvenih vrijednosti - vrijednosti koji se međusobno nadopunjuju i jedno drugo kontrolišu.
 
Upravo tako. S tim, nacionalni osjećaj je potpuno prirodan i normalan osjećaj pripadnosti, dio je kolektivnog koje definiše čovjeka mnogo manje od individualnih karakteristika. Ako nemaš ličnih kvaliteta i afiniteta, moguće je da će ti kolektivna pripadnost biti jedini faktor po kojem se definišeš i utvrđuješ svoju vrijednost.
 

Back
Top