MOST6
Buduća legenda
- Poruka
- 34.479
24.11.
Zašto je Stjepan Radić zapravo rekao: “Ne srljajte kao guske u maglu”? (1918.)
Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu”, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku prijeći na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi političari iz Hrvatske bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Prije svega to se odnosilo na srpski dio Hrvatsko-srpske Koalicije predvođene Svetozarem Pribićevićem, ali i političare iz Dalmacije koja je najviše bila na udaru Talijana. Zbog toga je i Hrvatski sabor 29. listopada iste godine donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.
Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljen je odbor sedmorice koji je predložio da u Beograd što prije ode delegacija od 28 članova i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje na temelju famoznog Naputka, koji je bio neodređen i ionako nije poštovan. Središnji odbor ponovo se sastaje dan kasnije da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora koji je u inozemstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji su već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.
Stigavši u Beograd Pribićević je ponovo izmanipulirao delegaciju tako da nije poštovan ni Naputak već je regent Aleksandar Karađorđević zamoljen od strane Države SHS da je pridruži Kraljevini Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića, što je i učinjeno 1. prosinca 1918. tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se zorno vidjelo u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), gdje je glavnu riječ imao kralj i velikosrpski hegemonisti.
Stjepan Radić isprva se pokušavao boriti protiv velikosrpske politike isticanjem republikanizma i tražeći pomoć u inozemstvu (čak i od SSSR-a), ali nakon što je nekoliko puta zatvaran priznao je dinastiju i Ustav te ušao u Vladu. Plan mu je bio mijenjati režim “iznutra”, ali ni to nije dalo rezultata. Na kraju napušta Vladu te ulazi u neočekivanu suradnju s starim suparnikom Pribićevićem, koji se i sam razočarao u režim vidjevši da velikosrbi njega i ostale Srbe prečane samo koriste za vlastite ciljeve. Suradnja je zapečačena osnivanjem Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine. Radić i Pribićević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da je Radić već sljedeće godine smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, a Pribićević je uhićen te kasnije i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije.
piše: Dražen Krajcar
https://povijest.hr/nadanasnjidan/z...avo-rekao-ne-srljajte-kao-guske-u-maglu-1918/
Nije moj tekst, ograđujem se od nekih konstrukcija iznesenih u njemu, ali evo da se obilježi i taj dan iz prošlosti.
Zašto je Stjepan Radić zapravo rekao: “Ne srljajte kao guske u maglu”? (1918.)
Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu”, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku prijeći na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi političari iz Hrvatske bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Prije svega to se odnosilo na srpski dio Hrvatsko-srpske Koalicije predvođene Svetozarem Pribićevićem, ali i političare iz Dalmacije koja je najviše bila na udaru Talijana. Zbog toga je i Hrvatski sabor 29. listopada iste godine donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.
Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljen je odbor sedmorice koji je predložio da u Beograd što prije ode delegacija od 28 članova i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje na temelju famoznog Naputka, koji je bio neodređen i ionako nije poštovan. Središnji odbor ponovo se sastaje dan kasnije da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora koji je u inozemstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji su već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.
Stigavši u Beograd Pribićević je ponovo izmanipulirao delegaciju tako da nije poštovan ni Naputak već je regent Aleksandar Karađorđević zamoljen od strane Države SHS da je pridruži Kraljevini Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića, što je i učinjeno 1. prosinca 1918. tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se zorno vidjelo u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), gdje je glavnu riječ imao kralj i velikosrpski hegemonisti.
Stjepan Radić isprva se pokušavao boriti protiv velikosrpske politike isticanjem republikanizma i tražeći pomoć u inozemstvu (čak i od SSSR-a), ali nakon što je nekoliko puta zatvaran priznao je dinastiju i Ustav te ušao u Vladu. Plan mu je bio mijenjati režim “iznutra”, ali ni to nije dalo rezultata. Na kraju napušta Vladu te ulazi u neočekivanu suradnju s starim suparnikom Pribićevićem, koji se i sam razočarao u režim vidjevši da velikosrbi njega i ostale Srbe prečane samo koriste za vlastite ciljeve. Suradnja je zapečačena osnivanjem Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine. Radić i Pribićević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da je Radić već sljedeće godine smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, a Pribićević je uhićen te kasnije i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije.
piše: Dražen Krajcar
https://povijest.hr/nadanasnjidan/z...avo-rekao-ne-srljajte-kao-guske-u-maglu-1918/
Nije moj tekst, ograđujem se od nekih konstrukcija iznesenih u njemu, ali evo da se obilježi i taj dan iz prošlosti.
jer sve što je Jakovina u ovom slučaju rekao stoji. Probaću malo da proučavam ranog Radića ako stignem, ali sa stanovišra istorijske nauke, kritički gledano, ovde se radi o Ivici Dačiću koji upozorava šta su radili ovi prw nego što su došli na vlast 2012. godine. Stjepan Radić bio je najtipičniji, klasični političar, vezano za koga se mogu primeniti praktično svi stereotipi. Mogao bi da uđe i u udžbenike kao knjiški primer. 
