- Poruka
- 13.833
Quentin mi je dao poveznicu na Franzenov tekst u kom ovaj razglaba o ambicioznim, "teškim" i napornim piscima, napose romanopiscima.
To je tema za razmišljanje.
Uzmimo solidno obrazovanoga prosječnika, sa željiom za čitanjem i strpljenjem.
Koliko god se mnogi ljute na modernističke klasike- ponekad i s pravom- ne bih išao tako daleko, no složio bih
se da je preveliki naglasak na spisateljsku tehniku i arhitekturu romana dobar broj djela lansirao u orbitu u kojoj pomalo klimaju..
Prvo treba reći- knjige postoje da se čitaju. I da ih ne čita samo sekta zaljubljenih idolatora.
Od nekih navođenih autora, spomenuo bih:
* Kafka. On nije težak pisac i ne traži nekakve teške mudrollije ni peripetije.
* Faulkner, osim u prvom velikom djelu, isto nije težak. Dapače, jedan je od najhipnotičnijih pisaca,
a visoka retorika je u službi djela. Neko poznavanje južnjačke povijesti je potrebno, no ono nije preveliko.
* Proust je meni bio vrlo zanimljiv, iako je bilo perioda dosade u opisu Wagnera i nekih slikara.
No, humor i mudrost djela daju energije da se prijeđe 5-10 stranica Proustovih privatnih indulgencija.
* Joyce, nažalost, nije takav. U "Uliksu" ima sjajnoga humora i briljantnih asocijacija, no tehnika struje svijesti je i zastarjela
(u psihologiji) i dosta nepronična; Joyce spomene nekoga na jednoj stranci i ostavi ga za sljedećih 169.
Ne dovodim u pitanje eksperimentalnost, nego profil eksperimenta. Mislim da je u "Uliksu",a o "Wake" da ne govorimo,
slomljena komunikacija s čitateljem pa prisustvujemo Joyceovim privatnim opsesijama.
To nije veliki ostvaraj, i vidi se i po tom što se rijetko i bez volje čita.
Bloom jest životan lik, Molly dovršava knjigu nezaboravnim monologom...no što je to za starije velikane, to je premalo.
Esejistički romani Manna su interesantni i nisu dosadni zbog gustoće misli i spoznaja, dok je Joyce ostao u krugu
te anglojezične kulture koja se pretjerano vrti oko poskočica i dosjetki, što baš i nije pravi put.
Moderniji (Gaddis, Pynchon,..) čini se da su samo produljili loše Joyceove utjecaje u anglofonoj književnosti
i doveli ju u područje osobnih izljeva autora koje malo tko uopće razumije. Tu je i Grass s "Limburom", blizu.
Bilo bi dobro da se sjete Tolstojeve: pravi indeks trajnosti je univezalnost. Ako te se ne čita, ako su prijevodi nemogući....
on- to nije to.
Conrada, Yourcenarovu, Kafku, Manna, Rilkea, Lawrencea, Garciu Marueza, Prousta, Faulknera,, čitao sa sa zadovoljstvom koje se isplatilo.
Joycea,. Nabokova i nešto Pynchona- ne, samo sam Joyce dočitao, ovi ostali su bili jednostavno neinteresantni.
To je tema za razmišljanje.
Uzmimo solidno obrazovanoga prosječnika, sa željiom za čitanjem i strpljenjem.
Koliko god se mnogi ljute na modernističke klasike- ponekad i s pravom- ne bih išao tako daleko, no složio bih
se da je preveliki naglasak na spisateljsku tehniku i arhitekturu romana dobar broj djela lansirao u orbitu u kojoj pomalo klimaju..
Prvo treba reći- knjige postoje da se čitaju. I da ih ne čita samo sekta zaljubljenih idolatora.
Od nekih navođenih autora, spomenuo bih:
* Kafka. On nije težak pisac i ne traži nekakve teške mudrollije ni peripetije.
* Faulkner, osim u prvom velikom djelu, isto nije težak. Dapače, jedan je od najhipnotičnijih pisaca,
a visoka retorika je u službi djela. Neko poznavanje južnjačke povijesti je potrebno, no ono nije preveliko.
* Proust je meni bio vrlo zanimljiv, iako je bilo perioda dosade u opisu Wagnera i nekih slikara.
No, humor i mudrost djela daju energije da se prijeđe 5-10 stranica Proustovih privatnih indulgencija.
* Joyce, nažalost, nije takav. U "Uliksu" ima sjajnoga humora i briljantnih asocijacija, no tehnika struje svijesti je i zastarjela
(u psihologiji) i dosta nepronična; Joyce spomene nekoga na jednoj stranci i ostavi ga za sljedećih 169.
Ne dovodim u pitanje eksperimentalnost, nego profil eksperimenta. Mislim da je u "Uliksu",a o "Wake" da ne govorimo,
slomljena komunikacija s čitateljem pa prisustvujemo Joyceovim privatnim opsesijama.
To nije veliki ostvaraj, i vidi se i po tom što se rijetko i bez volje čita.
Bloom jest životan lik, Molly dovršava knjigu nezaboravnim monologom...no što je to za starije velikane, to je premalo.
Esejistički romani Manna su interesantni i nisu dosadni zbog gustoće misli i spoznaja, dok je Joyce ostao u krugu
te anglojezične kulture koja se pretjerano vrti oko poskočica i dosjetki, što baš i nije pravi put.
Moderniji (Gaddis, Pynchon,..) čini se da su samo produljili loše Joyceove utjecaje u anglofonoj književnosti
i doveli ju u područje osobnih izljeva autora koje malo tko uopće razumije. Tu je i Grass s "Limburom", blizu.
Bilo bi dobro da se sjete Tolstojeve: pravi indeks trajnosti je univezalnost. Ako te se ne čita, ako su prijevodi nemogući....
on- to nije to.
Conrada, Yourcenarovu, Kafku, Manna, Rilkea, Lawrencea, Garciu Marueza, Prousta, Faulknera,, čitao sa sa zadovoljstvom koje se isplatilo.
Joycea,. Nabokova i nešto Pynchona- ne, samo sam Joyce dočitao, ovi ostali su bili jednostavno neinteresantni.
Poslednja izmena:
) jer recimo tim spomenutim Zolom sam se doslovce trovao još kao teen, njega sam među prvima i ostavio. Kako je vreme prolazio ostavljao sam jednog po jednog od tih velikana, neke nisam ni upoznao...
