its been a while..
ok, odakle poceti?!
Definitvno se svima bar neki put javio izesni osecaj nepripadnosti-čemu god, kome god, trenutak kada smo se osecali mozda usamljeno, mozda nezadovoljno, iako nam je u principu sve tu, na dohvat ruke, nekome blize, nekom, pak, dalje..
Skoro sam imala, pa moglo bi se reći, jedan vrlo uspešan dan..Elem, dogodilo se to da nisam mogla naći ni jedno zivo biće sa kim bih to podelila...Ok, saznali su svi koji su po meni trebali da znaju, za koje sam msla da im je stalo, bilo putem sms-a, poziva koji je bio ne duzi od minute, jer svi su nesto odjednom zauzeti, u guzvi..
Ali meni je ljudi, bilo potrebno nesto drugo..zagrljaj, stisak, dodir, ne znm, nesto sto bi uspelo da odrzi moju srecu, bar dok ne odem na spavanje..
Zapravo dosla sam do toga, da mi je malo zlo od ovih Savremenih vidova komunikacije..Ranije bih morala otići do čoveka, zakucala na vrata i rekla mu sta imam; videla bih istinsku reakciju, pogled u očima, mozda bi mi se dopala, mozda ne, al bih znala na cemu sam..
Mozda samo previse očekujem, mozda je ta slika o mom zivotu koju imam konstantno u glavi isuviše idilična, čak i nerealna, ali bi trebalo da je zaslužila ostvarenje, posle svega. A ja verujem da se trud, postenje, odanost, posvecenost i iskrenost znaju i moraju ceniti, msm mora da je tako, na kraju krajeva.
Svesna sam ja da zivim u Srbiji, al ljudi su ljudi i zivot je zivot, ma gde on bio.
Pa mislim da li su ikad ikog vaspitavali da bude lopov, da ne ceni nista, da ne veruje nikom, da bude tzv hejter, da radi cost n benefit analizu za sve..Verujem da ipak nisu..a opet veliki deo nas tako se ponasa.
mozda cak i ja, nesveno i nezeleci..
Jedno veliko MOZDA.
ok, odakle poceti?!
Definitvno se svima bar neki put javio izesni osecaj nepripadnosti-čemu god, kome god, trenutak kada smo se osecali mozda usamljeno, mozda nezadovoljno, iako nam je u principu sve tu, na dohvat ruke, nekome blize, nekom, pak, dalje..
Skoro sam imala, pa moglo bi se reći, jedan vrlo uspešan dan..Elem, dogodilo se to da nisam mogla naći ni jedno zivo biće sa kim bih to podelila...Ok, saznali su svi koji su po meni trebali da znaju, za koje sam msla da im je stalo, bilo putem sms-a, poziva koji je bio ne duzi od minute, jer svi su nesto odjednom zauzeti, u guzvi..
Ali meni je ljudi, bilo potrebno nesto drugo..zagrljaj, stisak, dodir, ne znm, nesto sto bi uspelo da odrzi moju srecu, bar dok ne odem na spavanje..
Zapravo dosla sam do toga, da mi je malo zlo od ovih Savremenih vidova komunikacije..Ranije bih morala otići do čoveka, zakucala na vrata i rekla mu sta imam; videla bih istinsku reakciju, pogled u očima, mozda bi mi se dopala, mozda ne, al bih znala na cemu sam..
Mozda samo previse očekujem, mozda je ta slika o mom zivotu koju imam konstantno u glavi isuviše idilična, čak i nerealna, ali bi trebalo da je zaslužila ostvarenje, posle svega. A ja verujem da se trud, postenje, odanost, posvecenost i iskrenost znaju i moraju ceniti, msm mora da je tako, na kraju krajeva.
Svesna sam ja da zivim u Srbiji, al ljudi su ljudi i zivot je zivot, ma gde on bio.
Pa mislim da li su ikad ikog vaspitavali da bude lopov, da ne ceni nista, da ne veruje nikom, da bude tzv hejter, da radi cost n benefit analizu za sve..Verujem da ipak nisu..a opet veliki deo nas tako se ponasa.
mozda cak i ja, nesveno i nezeleci..
Jedno veliko MOZDA.