Gušio se u neprekidnom širenju i skupljanju svog uzburkanog mora.
Propinjao se poput talasa.
Pretvarao se u penu punu kristala.
Otkrivao tajnu nepoznate prirode.
U kružnom, povratnom životu talasa, nadmoć
i klonulost upijao je u istom dahu...
Da li će u toj stalnoj promeni, u toj neravnopravnoj igri sa morem
obnoviti i sopstvenu istrajnost?
Zamor mu je polako budio sumnju u krajnji ishod te igre.
Iskušenje je izazivalo paniku.
Samo je uobrazilja postajala delotvornija.
Udaljena obala mu se pričinjavala kao mesto koje će sjediniti međe
sveukupnog prostora.
Kao mesto koje će pomiriti sve nepomirljivo u prirodi.
Ako je sve kao što mu se pričinjava, prigrliće obalu
i odoleti povratnom udaru talasa...
