
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
MORAM DALJE
Misli mi idu tamo-amo
nikako da uhvatim bar jednu samo.
O misli moje nestalne, hitre,
skras'te se malo jer ste mi bitne.
Bistra mi glava sada treba.
Ne treba meni nabujala reka
što juri i huči kroz zeleni svod.
Treba mi miran, ukotvljen brod.
I smeh mi treba a ne suza,
i po neka promrzla ruža
da ulepša ovaj život puža,
pogled da odmori i boju vrati
ko sen da misli moje prati.
I dani htenja lagano se vuku,
idu sa umorom ruku pod ruku.
Koji je dan, da l' dan je, il' noć
ne znam više jer izgubih moć.
Smiri se glavo i prestani da boliš.
Udahni duboko, seti se lepog.
Eh, šta mi život vazda šalje,
al' moram dalje, moram dalje.
Večito slažem đavole male,
i kako đavo do sada ne postah?
A možda i jesam, no se samo branim.
Ma nisam......jer lepotom ja se hranim.
Smiri se glavo, istrpi glad,
biće i gore, i sama znaš.
O, misli moje dolas'te vamo,
imamo posla, e luda glavo
pogledaj slike kad lepog ti fali,
smiri se više i vatru ne pali.
Ajd' lepo sedi, napiši reči
što tište i bole i nemir prave
pa onda hajde da radimo nešto.
Prodje dan u pesmi, brljiva glavo,
jel' ti sad lakše na duši bar malo?
I lakše i teže, govori glava,
lakše od želim, teže od moram,
al' nekako izadje iz mene tuga,
oteče lagano k'o iz česme voda
još samo da vidim malo nebeskog svoda,
i ružu što je k'o biser optočen snegom,
i oči krupne što čekaju na me,
da umor prođe i osmeh dođe
i pružena ruka prema meni pođe.

