Tu sam sretan gde cujem devojacke pesme
lezim u senci hrasta i pijem ladnu vodu s cesme
pod pendzerom distasi sviraju tamburasi
di se uprezu cilasi i znaju me svi salasi.
Di gori ona lampa di onaj djeram skripi
tu ce mi dusa skoncat tu su mi dani lepi
i drag mi kirvaj selo prelo i rakije vrelo
di zivim ko becar pa me znade svako selo
Tu sunce polje kupa tu mi je jedini dom
tu kosti mojih predaka sanjaju slatkim snom
ne mogu to opisati ne bih drugacije znao disti
od tuge bih umro da zito nemogu mirisati
Da nevidim svoga sora ili svoga sokaka pre
nego sto sklopim oci jos jednom pre mraka
Tu me napravio otac tu me majka slova ucila
ako budem morao otici, tu cu se vratiti ja
Gde je moja njiva moja sljiva moga konja griva
i moja krv ziva gde se pale svece za heroje
sto su ginuli za boje za ime i cas Vojvodine moje.
Velicam slike svete sto sam Vojvodjansko dete od glave do pete
pa mi iz grla pesme lete rodnom kraju mome milom zavicaju
Svi me ljudi znaju a zvezde bi lepse sjaju di se nebo lepse plavi
di su osecaji pravi i na najbolji moguci nacin di se slavi
A rakija grebe ko slama druga vec ide sama niz grlo u vene
kada pesma krene TO je moja Vojvodina TO ti je moja ravnica
razigrani vranci i svuda okolo ziva deca pa kad svirne tamburica
lepse od crkuta ptica lakse je preboleti , bol postane sitnica.
To ti je moja dika svako drvo iz sljivika ljudska masta
ne bi mogla smisliti lepseg vidika i kad ne bude me vise
kada napustim tu idilu ljubi cu u raju prelepu Vojvodjansku vilu
Kolko smo dragi mi Vojvodjani pa cu moliti da me vrati jos
poslednji put dok se zito zlati a kad me opet gore vrati zahvalicu
mu prvo sto nam je dao komad zemlje sto je za sebe sacuvo
Postujem svakog ali nikoga se ne bojim osim dragog boga
jer je razlog sto postojim sto me ima i sto zivim da dicim se
imenom tvojim nepokoreni grad na vratima Vojvodine stoji
klize mi suze po licu dok slusam tamburicu kad prsti
taknu zicu nedirajte mi ravnicu al sinovi Vojvodino sad te opaze
i nikad tudje noge nece da te gaze.
Skinuto s neta. Autor nepoznat...

