Operacija:”Neverni Toma“
Jedva je svanulo, nikada ga toliko nisam čekao.
Po dogovoru, Čita je tog jutra kao i obično išao kod Strina Milene po mleko a mi smo je zvali radio Mileva, jer je bila ubedljivo najveća torokuša u kraju i ta je sve tajne, znane i neznane prepričavala, kitila, doterivala dok naposletku ne obiđe celu okolinu i svako je, a da samo on to čuje, imao najsvežije podatke, dal' je neko prdn'o il' ne?
Zadatak je bio jasan.
Ispričati u poverenju radio Milevi da je juče na salašu moga dede, sleteo svemirski brod sa Lajkom.
Puče vest ko vetar koga nije bilo ni za lek a sumorni, užareni vazduh, postade još gušći od čaršijske priče.
Deda krenuo na pijacu, ranom zorom i nije prošlo nekoliko sati eto ga nazad. Boguje, mrguda, gunđa, umalo od besa, da baku opauči dok mu je postavljala doručak.
-Ta šta sam ti ja sad kriva, zastenja jadnica. Nikom nisam rekla ni reči.
-Krušnu im mrvicu, meni da se celi svet smeje? Ejjjjj, meni? Pametniji sam od svih njih zajedno! U celom ataru nema boljeg gazde od mene. Ona vrtirepka Milena, mene da pita za neke argonaute i kerove?
Ustane pa sedne, češe se po glavi i ni sekunde nema mira. Jednostavno neće stolica da ga trpi.
-E moj Tomo, jadna ti majka, nastavi da kuka nad svojom nesretnom sudbinom.
-U bircuzu svi vrište od smeha, eno Tome argonauta? Mamicu im maminu!
-Mali, dođi 'vamo.
Poslušah skrušeno a u sebi likujem.
-Kako se zovu oni tvoji antihristi što...znaš valjda, krušnu im mrvu, idu...ma idu u božju mater a ne na mesec?
-Deda to su astronauti.
-aaaaa....argo...agro..astronauti, kažeš. Mamicu im maminu. Mene da zovu Toma astronaut ejjjjjjj....deder štrangu, idem se obesit' od jeda.
-Smiri se matori, koji ti andrag, svet je svet, svaka priča ima kraja, smirivala ga je baka a iz usta joj med.
Iz prikrajka posmatrah to slomljeno telo a bio je velik ko ormar i to trokrilni i dođe mi na momenat žao dede, al' još svrbi ******.
Posle mnogo buke i halabuke, psovanja i kukanja, primakne se tiho i podne, te svi polegamo.
Dođe vreme za nastavak večernje škole za moga dedu. Vreme je za akciju:“Svemirski brod“.
Tiho se opet iskradem, iako mi je nešto bilo sumljivo jer se nečuje dedino deranje jarca dok spava, ali zadatak se izvršiti mora.
Odem u zadnju avliju, pa na zadnja vrata izađem u njive. Tu odmah do salaša, pružao se okean od žita, deset jutara prvoklasne plodne zemlje pod žutim klasjem, milina jedna a sa druge strane sedam jutara pod kukuruzom. E moj baćo, to nije imao svako. Žuti se pod vrelim suncem kao dukat, za koji dan spremno za košenje.
U tačno dogovoreno vreme, ispod tarabe, iskoči moja brigada iz žbunja.
-Drugovi, rekapitulacija prve ofanzive. Zadatak izvršen uspešno, neprijatelj uzdrman a danas je vreme za završni udarac pa neka istorija sudi, sav važan, kao pred bataljonom održah politički govor.
Vreme je da se krene, izdah zapovest a oni ko po koncu.
Vidim, Čita u ruci drži probušenu vanglu od pedeset litara, Prcko doneo štap a Slinavko kanap.
-Ovako, strogim glasom nastavih, ja idem prvi a vi svaki, pažljivo, ali rekao sam pažljivo, za mojim stopama, da što manje žita izgazimo. Jasno?
Klimnuše glavom kao po komandi i akcija poče.
-Stani, zavapi tiho Prcko, uhvati se pozadi za poderane pantalone i kao zec šmugne u kukuruze.
-Lezi, izdah komanda a družina se baci ko jedan, duž lenije.
-Šta se dešava, plačljivim glasom, zapita Slinavko? Ja bi išao kući?
-Tišina u odredu. Podigoh glavu, mic po mic iz visoke trave. Pogledam levo, žito drema na vrelom suncu, pogledam desno, kukuruzi potiho šušte ali se ništa ne vidi. Bacim pogled prema salaša ali ni sa te strane nema opasnosti. Da nije deda ustao, pomislih na trenutak ali odagnah tu nemoguću misao. Da je tako, već bi se moja stražnjica debelo crvenela.
U tom se iz kukuruza pojavi Prcko, tiho se smijuljeći.
-Šta je Partizani, šta ste polegali?
-Šta si video, zapitah ga?
-Ma ništa samo mi se prikenjalo a znaš da imam slabu petlju?
E kad' ga tada nisam izudarao, neću nikad'!
Suzdržah se zbog vašnosti operacije a i budućih bitaka koje nam nailaze. Otadžbina je to, ejjjjjjjj !
-Pokret, otresito ali tiho naredih a oni pognuti za mnom.
Koraknem, dugim korakom u žito, pa drugi, pa treći i kod četvrtog zastanem. Odavde nadalje slobodnije, ali pazite šta radite?
-Prcko, ti nastavi još tačno deset koraka i zabodi štap, ti Slinavko za njim i veži kanap, pa se vratite nazad.
Nema kod nas pogovora, zadaci se izvršavaju ko po koncu. Uradiše što im je rečeno, kad eto ih nazad.
-Daj 'vamo taj kraj kanapa i on mi ga dade. Sada slušaj 'vamo. Ja idem prvi, zamnom Čita, pa Prcko a ti Slinavko popravljaj što mi dobro ne uvaljamo.
Držeći kanap, krenem, koliko mi je on dozvoljavao u krug, postrance, nogu do nogu sve gazeći žito pod nogama. Obiđem tako krug oko zabodenog štapa, a ova dvojica za mnom. Pogledam od gore a ono milina jedna.Potpuno pravilan krug nacrtasmo usred žita. Dalje nam ne treba kanap, nego nastavite ka unutrašnjosti kruga da gazite žito. Vojska je vojska i njeno je da sluša. Dok si rekao keks zatvori se krug od polegnutog žita. Slinavko tu i tamo poleže koju propuštenu vlat i posao skoro beše gotov.
-Čita, daj onu tvoju vanglu a ovaj skoči ko gazela i brže je donese nego što je utihnuo zadnji samoglasnik.
Skratim kanap za dva metra, otprilike i opet po njemu odmerim mesto gde ću postaviti vanglu naopako. Izvadim šibicu i kroz nepostojeće dno, zapalih žito u vangli.
-Dobro je nabij u zemlju da ne zapalimo dedi žito jer to nećemo preživeti, upozorih drugove. Tako i bi. Gorelo je samo ono što je unutra i vatra se veoma brzo ugasi. Podignem je a ono milina jedna. Okrugla, crna, čađava fleka usred žutog žita. Odem kanapom, simetrično na drugu stranu i ponovismo ovu veoma preciznu i dobro planiranu operaciju. Još jednom levo i desno i posao bi završen.
Četiri garave rupe, toliko odskakše od okoliša da je prosto smetalo prefinjenom oku.
-Sada malo izgazite zemlju u tim rupama i polako klasjem izravnajte, da se ne vide tragovi. Naređeno-učinjeno.
-Odred u povlačenje, izdah naredbu a ti Čita zadnji ispravljaj koliko možeš porušeno klasje u našim tragovima.
Iziđosmo na leniju i pogledam urađeno. Milina. Ogromna rupa od polegnutog žita i četiri čađava, malo manja kruga dadoše izgled prizoru poput ogromnog dugmeta. Od naših tragova ne osta ni traga.
-Drugovi, zaključih, svi dobro znamo da niko ne šije ovakvu dugmad ali da mi ovo liči na trag svemirskog broda, ličiiiiiiii ! Klimnuše glavama a vidim i oni zadovoljni učinjenim.
-Da nisam ja ovo pravio, zakleo bi se da su vanzemaljci, zaključi Slinavko uz naše odobravanje.
-Razlaz, naredih a ti Čita pravac kod radio Mileve i znaš šta treba reći!
Vratih se na salaš, polako se ušunjah u svoju sobu i pružih sebi ruku:
-Blago li je majci koja te je rodila- pomislim a tek mi je deset godina. Do kraja života ima da okrenem svet naopačke od svojih podviga. O meni će se knjige pisati i nastavim tako da maštam, čekajući buđenje ukućana.
Nastavice se...
Jedva je svanulo, nikada ga toliko nisam čekao.
Po dogovoru, Čita je tog jutra kao i obično išao kod Strina Milene po mleko a mi smo je zvali radio Mileva, jer je bila ubedljivo najveća torokuša u kraju i ta je sve tajne, znane i neznane prepričavala, kitila, doterivala dok naposletku ne obiđe celu okolinu i svako je, a da samo on to čuje, imao najsvežije podatke, dal' je neko prdn'o il' ne?
Zadatak je bio jasan.
Ispričati u poverenju radio Milevi da je juče na salašu moga dede, sleteo svemirski brod sa Lajkom.
Puče vest ko vetar koga nije bilo ni za lek a sumorni, užareni vazduh, postade još gušći od čaršijske priče.
Deda krenuo na pijacu, ranom zorom i nije prošlo nekoliko sati eto ga nazad. Boguje, mrguda, gunđa, umalo od besa, da baku opauči dok mu je postavljala doručak.
-Ta šta sam ti ja sad kriva, zastenja jadnica. Nikom nisam rekla ni reči.
-Krušnu im mrvicu, meni da se celi svet smeje? Ejjjjj, meni? Pametniji sam od svih njih zajedno! U celom ataru nema boljeg gazde od mene. Ona vrtirepka Milena, mene da pita za neke argonaute i kerove?
Ustane pa sedne, češe se po glavi i ni sekunde nema mira. Jednostavno neće stolica da ga trpi.
-E moj Tomo, jadna ti majka, nastavi da kuka nad svojom nesretnom sudbinom.
-U bircuzu svi vrište od smeha, eno Tome argonauta? Mamicu im maminu!
-Mali, dođi 'vamo.
Poslušah skrušeno a u sebi likujem.
-Kako se zovu oni tvoji antihristi što...znaš valjda, krušnu im mrvu, idu...ma idu u božju mater a ne na mesec?
-Deda to su astronauti.
-aaaaa....argo...agro..astronauti, kažeš. Mamicu im maminu. Mene da zovu Toma astronaut ejjjjjjj....deder štrangu, idem se obesit' od jeda.
-Smiri se matori, koji ti andrag, svet je svet, svaka priča ima kraja, smirivala ga je baka a iz usta joj med.
Iz prikrajka posmatrah to slomljeno telo a bio je velik ko ormar i to trokrilni i dođe mi na momenat žao dede, al' još svrbi ******.
Posle mnogo buke i halabuke, psovanja i kukanja, primakne se tiho i podne, te svi polegamo.
Dođe vreme za nastavak večernje škole za moga dedu. Vreme je za akciju:“Svemirski brod“.
Tiho se opet iskradem, iako mi je nešto bilo sumljivo jer se nečuje dedino deranje jarca dok spava, ali zadatak se izvršiti mora.
Odem u zadnju avliju, pa na zadnja vrata izađem u njive. Tu odmah do salaša, pružao se okean od žita, deset jutara prvoklasne plodne zemlje pod žutim klasjem, milina jedna a sa druge strane sedam jutara pod kukuruzom. E moj baćo, to nije imao svako. Žuti se pod vrelim suncem kao dukat, za koji dan spremno za košenje.
U tačno dogovoreno vreme, ispod tarabe, iskoči moja brigada iz žbunja.
-Drugovi, rekapitulacija prve ofanzive. Zadatak izvršen uspešno, neprijatelj uzdrman a danas je vreme za završni udarac pa neka istorija sudi, sav važan, kao pred bataljonom održah politički govor.
Vreme je da se krene, izdah zapovest a oni ko po koncu.
Vidim, Čita u ruci drži probušenu vanglu od pedeset litara, Prcko doneo štap a Slinavko kanap.
-Ovako, strogim glasom nastavih, ja idem prvi a vi svaki, pažljivo, ali rekao sam pažljivo, za mojim stopama, da što manje žita izgazimo. Jasno?
Klimnuše glavom kao po komandi i akcija poče.
-Stani, zavapi tiho Prcko, uhvati se pozadi za poderane pantalone i kao zec šmugne u kukuruze.
-Lezi, izdah komanda a družina se baci ko jedan, duž lenije.
-Šta se dešava, plačljivim glasom, zapita Slinavko? Ja bi išao kući?
-Tišina u odredu. Podigoh glavu, mic po mic iz visoke trave. Pogledam levo, žito drema na vrelom suncu, pogledam desno, kukuruzi potiho šušte ali se ništa ne vidi. Bacim pogled prema salaša ali ni sa te strane nema opasnosti. Da nije deda ustao, pomislih na trenutak ali odagnah tu nemoguću misao. Da je tako, već bi se moja stražnjica debelo crvenela.
U tom se iz kukuruza pojavi Prcko, tiho se smijuljeći.
-Šta je Partizani, šta ste polegali?
-Šta si video, zapitah ga?
-Ma ništa samo mi se prikenjalo a znaš da imam slabu petlju?
E kad' ga tada nisam izudarao, neću nikad'!
Suzdržah se zbog vašnosti operacije a i budućih bitaka koje nam nailaze. Otadžbina je to, ejjjjjjjj !
-Pokret, otresito ali tiho naredih a oni pognuti za mnom.
Koraknem, dugim korakom u žito, pa drugi, pa treći i kod četvrtog zastanem. Odavde nadalje slobodnije, ali pazite šta radite?
-Prcko, ti nastavi još tačno deset koraka i zabodi štap, ti Slinavko za njim i veži kanap, pa se vratite nazad.
Nema kod nas pogovora, zadaci se izvršavaju ko po koncu. Uradiše što im je rečeno, kad eto ih nazad.
-Daj 'vamo taj kraj kanapa i on mi ga dade. Sada slušaj 'vamo. Ja idem prvi, zamnom Čita, pa Prcko a ti Slinavko popravljaj što mi dobro ne uvaljamo.
Držeći kanap, krenem, koliko mi je on dozvoljavao u krug, postrance, nogu do nogu sve gazeći žito pod nogama. Obiđem tako krug oko zabodenog štapa, a ova dvojica za mnom. Pogledam od gore a ono milina jedna.Potpuno pravilan krug nacrtasmo usred žita. Dalje nam ne treba kanap, nego nastavite ka unutrašnjosti kruga da gazite žito. Vojska je vojska i njeno je da sluša. Dok si rekao keks zatvori se krug od polegnutog žita. Slinavko tu i tamo poleže koju propuštenu vlat i posao skoro beše gotov.
-Čita, daj onu tvoju vanglu a ovaj skoči ko gazela i brže je donese nego što je utihnuo zadnji samoglasnik.
Skratim kanap za dva metra, otprilike i opet po njemu odmerim mesto gde ću postaviti vanglu naopako. Izvadim šibicu i kroz nepostojeće dno, zapalih žito u vangli.
-Dobro je nabij u zemlju da ne zapalimo dedi žito jer to nećemo preživeti, upozorih drugove. Tako i bi. Gorelo je samo ono što je unutra i vatra se veoma brzo ugasi. Podignem je a ono milina jedna. Okrugla, crna, čađava fleka usred žutog žita. Odem kanapom, simetrično na drugu stranu i ponovismo ovu veoma preciznu i dobro planiranu operaciju. Još jednom levo i desno i posao bi završen.
Četiri garave rupe, toliko odskakše od okoliša da je prosto smetalo prefinjenom oku.
-Sada malo izgazite zemlju u tim rupama i polako klasjem izravnajte, da se ne vide tragovi. Naređeno-učinjeno.
-Odred u povlačenje, izdah naredbu a ti Čita zadnji ispravljaj koliko možeš porušeno klasje u našim tragovima.
Iziđosmo na leniju i pogledam urađeno. Milina. Ogromna rupa od polegnutog žita i četiri čađava, malo manja kruga dadoše izgled prizoru poput ogromnog dugmeta. Od naših tragova ne osta ni traga.
-Drugovi, zaključih, svi dobro znamo da niko ne šije ovakvu dugmad ali da mi ovo liči na trag svemirskog broda, ličiiiiiiii ! Klimnuše glavama a vidim i oni zadovoljni učinjenim.
-Da nisam ja ovo pravio, zakleo bi se da su vanzemaljci, zaključi Slinavko uz naše odobravanje.
-Razlaz, naredih a ti Čita pravac kod radio Mileve i znaš šta treba reći!
Vratih se na salaš, polako se ušunjah u svoju sobu i pružih sebi ruku:
-Blago li je majci koja te je rodila- pomislim a tek mi je deset godina. Do kraja života ima da okrenem svet naopačke od svojih podviga. O meni će se knjige pisati i nastavim tako da maštam, čekajući buđenje ukućana.
Nastavice se...