Operacija:”Neverni Toma“
Svako dobi strogo definisan zadatak, raziđosmo se da sve pripremimo, sa dogovorom da od sutra u 13 časova počinje prva operacija.
Kada salaš utihnu, čujem deda hrče kao nosorog, baka u drugoj sobi u snu stenje, valjda od one njene kostobolje, polako se iskradoh napolje a drugari već spremni i orni za akciju.
Sakrismo se u ogromnu šupu u zadnjem dvorištu u koju bi inače stala cela Prva proleterska brigada i ja svečano nastupih:
-Drugovi, sada ćemo položiti zakletvu.Svi ruku na srce u stavu mirno i ponavljajte za mnom!
Ovim rečima se nije moglo prigovoriti, jer bio sam rođeni vođa, najbolji učenik ali malo mi je škripio predmet koji se zove, vladanje. Bilo je tu i ukora i prekora i predizbačaja ali nekako se guralo.
Započeh svečano, dok su me žmarci podilazili.
-Ja, taj i taj, svečano se zaklinjem, da ću čuvati i braniti sve tekovine „Tajnog društva APOLO“, ne žaleći pri tome, da dam i svoj život!
Ekipa, za mnom u glas ponovi, ove tako svečane reči i akcija zažive.
Ma kakva vrućina, znoj lije a mi nikada spremniji.
-Da vidim sada šta ste doneli, skoro zapovednički nastupih a oni posedaše oko mene.
Ivan, žgoljavi dečačić, uvek umusan, sa bar po jednom slinom iz nosa, prvi podnese raport i izvuče iz pohabane kese kilo masne farbe i malu otrcanu četkicu.
-Dobro Slinavko, ovo nije loše i od tebe će jednoga dana postati dobar Partizan.
Mali se sav sretan iskezi, razvuče usta u osmeh tipa, zar vam nisam rekao da sam car a nama nije bilo potrebno pogađati šta je danas ručao, jer je i u tako važnu akciju doneo, kilo testa s' makom, međ' zubima naravno.
-Ja umalo da poginem već na prvom zadatku, javi se Dejan. Odem u tatinu radionicu, celu tablu lima sam isekao dok nisam napravio krilca kakva ste zahtevali a ćalac za malo da me uhvati? Srećom, prodah mu štos, da je još juče Čiča Milojko došao po naručeni lim, ali kada sazna....ne znam...biće gusto.
-Daj paceru, uvek nešto trtariš, smirivao sam ga, dok on ne primeti, smislićemo nešto. Svi za jednoga jedan za sve, zar nismo rekli?
Te reči dadoše Dejanu neku nadu da će sve ipak proći bez problema, nasmeja se i sede na panj, postrani šupe u onim svojim otrcanim, kratkim pantalonama, koje čovek ne bi ni primetio od silnih rana i ožiljaka po kolenima i nogama. Voleo je da se pentra po drveću više od majmuna i zbog toga je dobio nadimak Čita.
-Čita, zadatak si veoma uspešno obavio i od sada si ti moj zamenik.
Ovaj razvuče smešak do susednog salaša a ostali se prećutno ali nevoljno složiše.
-A ti Prcko, pogledah zabrinuto visoku, tanku grančicu od dečačića? Mršav kao da ima pantljičaru, sve na njemu landara sa povećom surlom umesto nosa. Obožavao je da priča o devojkama i ljubavi iako su to za njega bila „Španska sela“, ali ponosno je nosio svoj opšte-nadajući nadimak. Sleže ramenima, začkilji i zakihota se.
-Nisi valjda već na prvom zadatku zaribao, nisam mogao da verujem?
Vragolan ode iza šupe, kad evo ga noseći u naručju malo štene. Žuto, krmeljivo ali slatko štena.
-Drugovi, predstavljam vam Lajku!
Mi svi u glas - vauuuuuuuuu - to je to.
E sada braćo na posao, nemamo previše vremena, pogledah ka usijanom suncu kao časovniku.
Iza šupe, sa otpada a tamo sam đavo zna čega nije bilo, izgurasmo staro zarđalo bure i jednu kupastu tablu lima, koja je nekada služila kao krov na maloj sušari za šunke. Dotrajala, po koja rupica se vidi, ali poslužiće svrsi.
Iz dedinog alata izvadih čekić, klješta i još po koju sitnicu koja nam je neophodna.
-Ovako, zapovedih.
-Ti Čita najlepše crtaš, farbaj bure. Prcko će da ti asistira i bez pogovora ima da izvršava tvoje zapovesti a ti Slinavko čuvaj Lajku kao oči u glavi. Pobegne li, lansiraću te na mesec, dok još i ne sklopimo ovu raketu.
Prioniše momci na posao, sve pršti.
Meni, kao mozgu ove operacije, osta najteži deo posla jer je trebalo smisliti i sprovesti učvršćivanje krilaca za bure sa zadnje strane a povezati onu kupu od lima sa prednje.
Bušio sam, kuckao, vezao žicom pa sve malo turpijom doterao, da se skoro nije ni videlo. Prsti izbodeni, dlanovi krvare, znoj lije a nas četvorica, toga popodneva pokazasmo kako se za otadžbinu gine.
Posle dva-tri sata neumirnog rada, ruku naših delo, zablješti na sred šupe u punom sjaju.
Okupismo se sva četvorica a oči nam blješte od zadiovoljstva.
-Ovo je kao prava raketa, malo je reći, oduševljeno, zaključi Prcko.
-Da drugovi, nisam skrivao zadovoljstvo, ovo je nešto najbolje što smo do sada uradili. Istorija se ne sme oglušiti o ovakvo delo i to ovakvih genijalaca, poput nas a u sebi pomislih, e da me sada vidi Ivo Lola Ribar? Siguran sam da bih sledeću ofanzivu baš ja vodio!
A na sred šupe, raketa kakve nema ni u Americi, friško ofarbana u srebrnu boju, na njoj natpis SSSR, tri krilca kao kod pravog aviona, dva sa strane a jedan gore a napred šiljati kljun, našeg remek dela, kao da vapi za svemirskim prostranstvima. Sa strane mala vratanca, kroz koja ubacih našu Lajku i parče slanine, jer dug je put čeka.
Poslah Čitu u izviđanje i kada se ovaj vrati sa raportom da je teren čist i da na vidiku nema pokreta neprijateljskih snaga, podigosmo sva četvorica svemirsku stanicu i polako, preko avlije, ni šuma ne praveći, donesemo je do pred vrata salaša. Tu je ateriramo i u sekundi razlaz.
-Briši, izdah naređenje a ova trojica prhnuše k'o golubovi letači put svojih kuća.
Ja se tiho ušunjah u svoju sobicu, prilegoh, kezim se k'o majmun, vrištao bih od sreće al' ni glasa ne puštam. Samo da me ubrzano disanje ne oda?
Ležim tako, čini mi se čitavu večnost, kad začuh prve korake.
Deda ustao, pije vode i zalupi vratima izlazeći u avliju.
U sledećoj sekundu začuh njegovu dreku:
-Krušnu ti mrvicu, šta je ovo?
-Matoraaaaaaaaaaa, dolazi ovamo. Čuješ li ti mene, dolazi brzzzzzooooo!
Iz bakine sobe začuh geganje, valjda je to bio trk i ona izlete napolje.
-Bože mi pomozi Tomo, šta je ovo čudo, nemože da veruje starica. Krsti se i levom i desnom.
-Ne znam, al ovo nisu čista posla, ovoooo nije bilo tu kad' sam poš'o na spavanje.
Obilazi oko našeg dela, zagleda, kucka i nemože čudu da se načudi.
E tu ulazim i ja u kadar, pa ovo se ne sme propustiti.
-Šta je ovo dedice, zapitah nevino a u sebi sve zadržavam titraj smeha.
-Tako mi svih svetaca, ako znam, zblenuto odgovori a sva neverica kulja iz njegovih široko razgoračenih očiju.
-Meni ovo liči na raketu kojom je letela Lajka na mesec, ubacih crv sumnje, ali se za svaki slučaj odmahnuh koji korak da ne popijem šamarčinu.
-Hm, ovo nisu čista posla, kao da me nije ni konstatovao, nastavi deda.
U tom nešto zagrebe po raketi, zacvili a deda odskoči ko oparen, par koraka dalje.
-Unutra ima nešto, zavapi.
Da bi pokazao, ko je u ovoj kući hrabar dečko i koga ni sva svemirska istraživanja u nepoznato ne mogu iznenaditi i ko bi u stvari sledeći trebao da leti na mesec, priđem, otvorim vratašca i izvadim ono štene.
-Deda vidi Lajka?
-Lajka? To Lajka? Kak'a Lajka? Krušnu ti mrvicu i tebi i Lajki!
-Zar ti nisam rekao da su poslali Lajku u svemir a ja se nešto ne sećam da li se ona vratila ili ne? Verovatno je tek sada stigla nazad, pokušah biti što ubedljiviji. Vidiš natpis na raketi, piše SSSR, što znači da su je Rusi poslali.
Bože kako sam uživao. Toga momenta sam porastao celih pet santimetara.
-Oprosti mi Bože i meni i ovim vrazima, podviknu, sklanjajte mi to đubre iz avlije.
Okrenu se besno i ode u štalu te nastavi da hrani konje kao da se ništa nije desilo.
-Bako, ja ću to odmah da sredim, pozvaću drugare da to sklonimo.
Ona, još uvek zgranuta, odmahne rukom i uđe u kuću a ja zviznuh triput kratko i dvaput dugačko a moja brigada se nađe za čas oko mene.
-Sklanjaj dok ne procuri, podviknuh i zaprtismo bure pa u atar. Tamo ga nekako raskupusasmo i svako ponese po neki izdajnički detalj da ga baci na drugi kraj sveta.
-Sada razlaz i nikom ni reči!
Te večeri se ipak nešto na salašu promenilo. Osećao se dah neizvesnosti. Posedamo ispred televizora, prenos ide a ja posmatram dedu. Mnogo pažljivije gleda, upija svaku reč o ekspediciji na mesec, pa se počeše po glavi te nešto zamrmlja i tako sve u krug.
-Vražija su ovo posla, kažem ja vama, VRAŽIJA.
Ustane, prošeta, pa se opet vrati ...
-Hm...na mesec, e bogo moj bogo. Krušnu im mrvicu, petljaju tamo di im nije mesto.
Zabaci šešir, vidim pocrveneo kao rak, i drekne:
-Mali, gasi. To nije istina, ne, to ne može biti istina!
Nisam se usudio da spomenem Lajku ali znao sam da on dobro ZNA.
Ugasim, šta ću i odosmo na spavanje. Nikada nisam lepše spavao. Duboko u sebi sam osećao svu slast dobijene bitke. E, kakav bih ja komandant bio? Jedva čekajući sutra i nastavak ofanzive.
Svako dobi strogo definisan zadatak, raziđosmo se da sve pripremimo, sa dogovorom da od sutra u 13 časova počinje prva operacija.
Kada salaš utihnu, čujem deda hrče kao nosorog, baka u drugoj sobi u snu stenje, valjda od one njene kostobolje, polako se iskradoh napolje a drugari već spremni i orni za akciju.
Sakrismo se u ogromnu šupu u zadnjem dvorištu u koju bi inače stala cela Prva proleterska brigada i ja svečano nastupih:
-Drugovi, sada ćemo položiti zakletvu.Svi ruku na srce u stavu mirno i ponavljajte za mnom!
Ovim rečima se nije moglo prigovoriti, jer bio sam rođeni vođa, najbolji učenik ali malo mi je škripio predmet koji se zove, vladanje. Bilo je tu i ukora i prekora i predizbačaja ali nekako se guralo.
Započeh svečano, dok su me žmarci podilazili.
-Ja, taj i taj, svečano se zaklinjem, da ću čuvati i braniti sve tekovine „Tajnog društva APOLO“, ne žaleći pri tome, da dam i svoj život!
Ekipa, za mnom u glas ponovi, ove tako svečane reči i akcija zažive.
Ma kakva vrućina, znoj lije a mi nikada spremniji.
-Da vidim sada šta ste doneli, skoro zapovednički nastupih a oni posedaše oko mene.
Ivan, žgoljavi dečačić, uvek umusan, sa bar po jednom slinom iz nosa, prvi podnese raport i izvuče iz pohabane kese kilo masne farbe i malu otrcanu četkicu.
-Dobro Slinavko, ovo nije loše i od tebe će jednoga dana postati dobar Partizan.
Mali se sav sretan iskezi, razvuče usta u osmeh tipa, zar vam nisam rekao da sam car a nama nije bilo potrebno pogađati šta je danas ručao, jer je i u tako važnu akciju doneo, kilo testa s' makom, međ' zubima naravno.
-Ja umalo da poginem već na prvom zadatku, javi se Dejan. Odem u tatinu radionicu, celu tablu lima sam isekao dok nisam napravio krilca kakva ste zahtevali a ćalac za malo da me uhvati? Srećom, prodah mu štos, da je još juče Čiča Milojko došao po naručeni lim, ali kada sazna....ne znam...biće gusto.
-Daj paceru, uvek nešto trtariš, smirivao sam ga, dok on ne primeti, smislićemo nešto. Svi za jednoga jedan za sve, zar nismo rekli?
Te reči dadoše Dejanu neku nadu da će sve ipak proći bez problema, nasmeja se i sede na panj, postrani šupe u onim svojim otrcanim, kratkim pantalonama, koje čovek ne bi ni primetio od silnih rana i ožiljaka po kolenima i nogama. Voleo je da se pentra po drveću više od majmuna i zbog toga je dobio nadimak Čita.
-Čita, zadatak si veoma uspešno obavio i od sada si ti moj zamenik.
Ovaj razvuče smešak do susednog salaša a ostali se prećutno ali nevoljno složiše.
-A ti Prcko, pogledah zabrinuto visoku, tanku grančicu od dečačića? Mršav kao da ima pantljičaru, sve na njemu landara sa povećom surlom umesto nosa. Obožavao je da priča o devojkama i ljubavi iako su to za njega bila „Španska sela“, ali ponosno je nosio svoj opšte-nadajući nadimak. Sleže ramenima, začkilji i zakihota se.
-Nisi valjda već na prvom zadatku zaribao, nisam mogao da verujem?
Vragolan ode iza šupe, kad evo ga noseći u naručju malo štene. Žuto, krmeljivo ali slatko štena.
-Drugovi, predstavljam vam Lajku!
Mi svi u glas - vauuuuuuuuu - to je to.
E sada braćo na posao, nemamo previše vremena, pogledah ka usijanom suncu kao časovniku.
Iza šupe, sa otpada a tamo sam đavo zna čega nije bilo, izgurasmo staro zarđalo bure i jednu kupastu tablu lima, koja je nekada služila kao krov na maloj sušari za šunke. Dotrajala, po koja rupica se vidi, ali poslužiće svrsi.
Iz dedinog alata izvadih čekić, klješta i još po koju sitnicu koja nam je neophodna.
-Ovako, zapovedih.
-Ti Čita najlepše crtaš, farbaj bure. Prcko će da ti asistira i bez pogovora ima da izvršava tvoje zapovesti a ti Slinavko čuvaj Lajku kao oči u glavi. Pobegne li, lansiraću te na mesec, dok još i ne sklopimo ovu raketu.
Prioniše momci na posao, sve pršti.
Meni, kao mozgu ove operacije, osta najteži deo posla jer je trebalo smisliti i sprovesti učvršćivanje krilaca za bure sa zadnje strane a povezati onu kupu od lima sa prednje.
Bušio sam, kuckao, vezao žicom pa sve malo turpijom doterao, da se skoro nije ni videlo. Prsti izbodeni, dlanovi krvare, znoj lije a nas četvorica, toga popodneva pokazasmo kako se za otadžbinu gine.
Posle dva-tri sata neumirnog rada, ruku naših delo, zablješti na sred šupe u punom sjaju.
Okupismo se sva četvorica a oči nam blješte od zadiovoljstva.
-Ovo je kao prava raketa, malo je reći, oduševljeno, zaključi Prcko.
-Da drugovi, nisam skrivao zadovoljstvo, ovo je nešto najbolje što smo do sada uradili. Istorija se ne sme oglušiti o ovakvo delo i to ovakvih genijalaca, poput nas a u sebi pomislih, e da me sada vidi Ivo Lola Ribar? Siguran sam da bih sledeću ofanzivu baš ja vodio!
A na sred šupe, raketa kakve nema ni u Americi, friško ofarbana u srebrnu boju, na njoj natpis SSSR, tri krilca kao kod pravog aviona, dva sa strane a jedan gore a napred šiljati kljun, našeg remek dela, kao da vapi za svemirskim prostranstvima. Sa strane mala vratanca, kroz koja ubacih našu Lajku i parče slanine, jer dug je put čeka.
Poslah Čitu u izviđanje i kada se ovaj vrati sa raportom da je teren čist i da na vidiku nema pokreta neprijateljskih snaga, podigosmo sva četvorica svemirsku stanicu i polako, preko avlije, ni šuma ne praveći, donesemo je do pred vrata salaša. Tu je ateriramo i u sekundi razlaz.
-Briši, izdah naređenje a ova trojica prhnuše k'o golubovi letači put svojih kuća.
Ja se tiho ušunjah u svoju sobicu, prilegoh, kezim se k'o majmun, vrištao bih od sreće al' ni glasa ne puštam. Samo da me ubrzano disanje ne oda?
Ležim tako, čini mi se čitavu večnost, kad začuh prve korake.
Deda ustao, pije vode i zalupi vratima izlazeći u avliju.
U sledećoj sekundu začuh njegovu dreku:
-Krušnu ti mrvicu, šta je ovo?
-Matoraaaaaaaaaaa, dolazi ovamo. Čuješ li ti mene, dolazi brzzzzzooooo!
Iz bakine sobe začuh geganje, valjda je to bio trk i ona izlete napolje.
-Bože mi pomozi Tomo, šta je ovo čudo, nemože da veruje starica. Krsti se i levom i desnom.
-Ne znam, al ovo nisu čista posla, ovoooo nije bilo tu kad' sam poš'o na spavanje.
Obilazi oko našeg dela, zagleda, kucka i nemože čudu da se načudi.
E tu ulazim i ja u kadar, pa ovo se ne sme propustiti.
-Šta je ovo dedice, zapitah nevino a u sebi sve zadržavam titraj smeha.
-Tako mi svih svetaca, ako znam, zblenuto odgovori a sva neverica kulja iz njegovih široko razgoračenih očiju.
-Meni ovo liči na raketu kojom je letela Lajka na mesec, ubacih crv sumnje, ali se za svaki slučaj odmahnuh koji korak da ne popijem šamarčinu.
-Hm, ovo nisu čista posla, kao da me nije ni konstatovao, nastavi deda.
U tom nešto zagrebe po raketi, zacvili a deda odskoči ko oparen, par koraka dalje.
-Unutra ima nešto, zavapi.
Da bi pokazao, ko je u ovoj kući hrabar dečko i koga ni sva svemirska istraživanja u nepoznato ne mogu iznenaditi i ko bi u stvari sledeći trebao da leti na mesec, priđem, otvorim vratašca i izvadim ono štene.
-Deda vidi Lajka?
-Lajka? To Lajka? Kak'a Lajka? Krušnu ti mrvicu i tebi i Lajki!
-Zar ti nisam rekao da su poslali Lajku u svemir a ja se nešto ne sećam da li se ona vratila ili ne? Verovatno je tek sada stigla nazad, pokušah biti što ubedljiviji. Vidiš natpis na raketi, piše SSSR, što znači da su je Rusi poslali.
Bože kako sam uživao. Toga momenta sam porastao celih pet santimetara.
-Oprosti mi Bože i meni i ovim vrazima, podviknu, sklanjajte mi to đubre iz avlije.
Okrenu se besno i ode u štalu te nastavi da hrani konje kao da se ništa nije desilo.
-Bako, ja ću to odmah da sredim, pozvaću drugare da to sklonimo.
Ona, još uvek zgranuta, odmahne rukom i uđe u kuću a ja zviznuh triput kratko i dvaput dugačko a moja brigada se nađe za čas oko mene.
-Sklanjaj dok ne procuri, podviknuh i zaprtismo bure pa u atar. Tamo ga nekako raskupusasmo i svako ponese po neki izdajnički detalj da ga baci na drugi kraj sveta.
-Sada razlaz i nikom ni reči!
Te večeri se ipak nešto na salašu promenilo. Osećao se dah neizvesnosti. Posedamo ispred televizora, prenos ide a ja posmatram dedu. Mnogo pažljivije gleda, upija svaku reč o ekspediciji na mesec, pa se počeše po glavi te nešto zamrmlja i tako sve u krug.
-Vražija su ovo posla, kažem ja vama, VRAŽIJA.
Ustane, prošeta, pa se opet vrati ...
-Hm...na mesec, e bogo moj bogo. Krušnu im mrvicu, petljaju tamo di im nije mesto.
Zabaci šešir, vidim pocrveneo kao rak, i drekne:
-Mali, gasi. To nije istina, ne, to ne može biti istina!
Nisam se usudio da spomenem Lajku ali znao sam da on dobro ZNA.
Ugasim, šta ću i odosmo na spavanje. Nikada nisam lepše spavao. Duboko u sebi sam osećao svu slast dobijene bitke. E, kakav bih ja komandant bio? Jedva čekajući sutra i nastavak ofanzive.