Operacija:”Neverni Toma“
Pripeče sunce, sunca mu njegovog, kao da je rešilo da sve malo probari na tihoj vatri a posle, samo okrene par puta na usijanom asvaltu i roštilj je za čas gotov. Ni daška vetra. Obešenjak nikada ne dolazi tačno u podne a pogotovo ne po narudžbini a čim se krene u neki neodložan posao, recimo kupljenje deteline pred kišu, evo ga mangup i valja li valja, sa vila skida, ispred nosa otima, pod noge baca i ko čaršijska ***** obraze crveni, fijuče, valjda misli đavo da peva, kao da je i on sinoć ter'o kera do rane zore u obližnjoj birtiji.
Salaš se krčka na podnevnoj gozbi , ovog, veoma vrućeg leta koje je, ruku na srce, odlučilo sve da potamani. Dahće i on jadnik, dok se kroz usijani vazduh koji treperi, ne učini čoveku da čas lebdi, čas podrhtava, pa se kezi a onda opet u iskrivljenom luku, opružen klonu i samo nedostaje uzdah - dajte vodeeeeee - da bi slika postala stvarna.
Trava sasušila, ko da je neko umesto pacova, njoj otrov podvalio, voćke se skupile, smežurale, grane otromboljile poput podvijenog repa, seoske džukele.
Jadan prizor, ta i Bog ih je zaboravio a kiše ni kapi.
Sve što mrda, nađe sebi neki zaklon, ote malo hladovine i dahće li dahće.
Čak i crveni, gizdavi petao, poznati ljubavnik na ovom salašu koji u normalnim uslovima, jedva dade kokama da kljucnu koje zrno, jer im inače počupa sve živo, nešto ufitilji. Što taj čovek voli da jaše, to nije normalno! Ni Sima džokej mu nije ravan, tako da su se i patke, jadnice glupe, ne znajući ko je sada na redu, sklanjale od napasnika, ali i njemu dođe crni petak, uvalja se u prašinu jedva da se vidi i samuje. Valjda smišlja gad nove poduhvate. E, 'oćeš, malo sutra! Još ćeš se načekati.
Čeljad u podne poleže. Rano se rani, pre prvih petlova, poslovi teku al' po ovakvoj žegi, do kasno popodne sve miruje, ne bi li se došlo do daha, pa opet jovo nanovo. Baka na prozore okači tamne plahte, tako da salaš zadrži kolk'o-tolk'o hladovine i do pet popodne, nadaleko ni žive duše.
Iako je salaš bio udaljen tek nekih pola sata hoda od grada, ne tako davno, prođe duž njiva, vod struje. Jest monofazna, jest škiljava al' je struja, tek nešto jača od para fenjera okačenih na dovratku.
Isprobao sam je odmah, posle nekoliko dana. Šta zna dete... Odvežem žicu, sa metle korovače i gurnem u utikač, da vidim šta tamo ima? Kad' me opaučilo, odletih na drugi kraj kuhinje, sve preko stolice i završim u špajzu međ' posuđem a da nisam ni vrata otvarao. Uneo sam i njih sa sobom. Da nesreća bude veća, a ****** crvenija od batina, srušio sam tanke lestve, što su vodile na tavan, one ni krive ni dužne padoše na tegle s pekmezom i više nije bilo tegli, al' je zato svuda bilo pekmeza a pošto ni to nije dosta, jer ni jedna nesreća ne ide sama, usput srušiše poveću šunku, okačenu o drvenu gredu, koja pade i sruši kačicu s mašću i to onom letnjom, toplom, tečnom mašću, pa se sva razli po celom špajzu.
E moj baćo. Kakve su to batine bile. Nedelju dana sam i piškio i kakio a i fruštukovao stojeći a cele nedelje sam jeo samo leba-pekmeza i masti!
Jedina dobra stvar (a to sam naravno, mnogo godina kasnije saznao), je bila činjenica da sam nosio plastične papuče, koje mi verovatno spasiše ovo malo života. Da sam bio čvrsto uzemljen, kao što sam danas, verovatno bi sa Teslom vodio polemiku o dvosmernoj struji. Pod ovim, naravno podrazumevam čvrsto prilepljeno dupe za stolicu dok pišem ove pesme i priče po ceo bogovetni dan, kao da će to nekoga naučiti pameti!
Deda, rasni seljak, domaćin i imućan čovek, što je podrazumevalo bar maksim zemlje, par jutara livade i puno dvorište svega i svačega. Bilo je tu rasnih konja, desetak krava muzara, bar pedesetak svinja, po koja ovca i koza a živine - to se nije moglo izbrojati.
Bilo je tu i za domaće i goste i za gladne i za žedne, za lisice, kobe i ostalu gamad i još je preostajalo viška. U pravoj kući ima da ima!
U slamarici se slagao po koji dinar a da to baš i nije koji, imao sam jednom prilikom da vidim. Više je tamo bilo para nego slame, a opet mekano za odmarati. Državi, političarima i banki nikada nije verovao.
Uvek je govorio:
-Razne su vojske ovde prolazile a sa njima, menjala se i država, političarima je posao da lažu običnog seljaka a banke, danas jesu, sutra nisu?
Dobra vremena, rodne godine a čovek je znao da gazduje. Taj ti je od dinara uvek pravio dva.
Među prvima je kupio televizor. To je bila čarobna kutija, hit a on polu pismen čovek koji je morao pokazati svetu i okolini da on ima i da može.
Par dana smo jedva čekali da padne veče pa da posedamo i sve redom, od početka, do kraja. Ne daj bože da se koja reklama propusti ili da se neko samo nakašlje!
-Tišina, krušnu vam mrvicu, ta ništa ne čujem! - vrisnuo bi deda a mi manji od makovog zrna.
Filmovi su predstavljali problem, jer deda kao ne vidi dobro, te mu ja moram čitati tekst. He, he...
No išlo je to sve nekako svojim tokom dok jednog dana ne objaviše da ekspedicija Apolo 11 putuje na mesec.
Tu je nastao veliki problem, zakomplikovalo se u svemiru, ali bogme i na salašu!
-Kakav mesec, krušnu im mrvicu - zapeni iz sveg glasa,- - gasi televizor!
Ja šta ću, sav iznenađen, poslušah a videvši sav bes na njegovom, bakarnom, suncem prženom licu, ućutah iako mi nije baš bilo pravo.
-Mene našli da lažu, skotovi? Na mesec?
Prekrsti se i promrmlja očenaš.
-Slušaj derane, tamo gore, na nebu je samo Bog i ništa više. U Božji mesec da dirnu, pa jesu li oni normalni? Prvo to je nemoguće, jer još niko, hvala bogu, živ nije otišao Bogu na istinu a i kada bi se slučajno i dogodilo, pa to bi bio kraj sveta! Krušnu im mrvicu, ta jesu li oni svesni šta pričaju?
Pokušah nekako da ga smirim pričom koju nam je ispričala učiteljica:
-To je velika ekspedicija, mnogo godina pripremana i nekoliko astronauta će stvarno odleteti na mesec.
-Kakvi arnauti, maternu! - dreknu on - Provozaće se raketlom koji krug oko Beograda il' malo dalje i reć' da su bili tamo, kod boga na mesecu.
-Ali deda to sve pripremaju Amerikanci i Apolo 11 poleće iz Kejp Kenedija a sem toga učiteljica kaže da Bog i ne postoji?
-Šta?! - dreknu, skinu kaiš - Da ti ja sad' pokažem tvoga boga! - i tada opet dobih porciju koju ću dugo pamtiti. Ni jadna baka kukanjem i smirivanjem situacije nije mogla da mi pomogne. Popreko modrice za boga a uzduž za đavola a sve na mojoj stražnjici.
-Matora, sutra da si vodila dete u crkvu, vidiš da će ga đavo odneti?
Tu se nije imalo šta prigovoriti, vruća zadnjica je to potvrđivala, baka me spakuje to veče na spavanje a sutra, zbilja odvede u crkvu.
Ušao sam hrabro, kao u ofanzivi i zamišljao da sam Boško Buha, prekrstio se a to je zapravo bio pozdrav Komadantu čete, dok predajem raport. Pop je brojao i brojao ali ja sam bio na Kozari, Sutjesci, Neretvi, rame uz rame sa drugom Titom. Dok je pop pevao u meni se čula mlada Vojvođanka, bombu bacala, hej nek se čuje, čuje, hej nek se zna...eh, pametniji sam ja od njih, valjda!
To vrelo leto, nije baš bilo poručeno za mene.
Kako su se svakodnevno nastavljali TV prenosi putovanja Apola ka mesecu, tako se nastavljala i produbljivala svađa između dede i mene.
Nije mi đavo dao mira pa sam svaki dan morao da ga podbodem sa po kojom opaskom, rekla učiteljica to i to, te pročitao sam ovo i ono a dobijah nazad, šta je Bog rekao a šta će Vrag odneti ako nastavim tako. Nije da mu nisam verovao, ma jesam ali...drugo nešto su nas učili u školi.
-Znaš dedice, - pokušah da mu se umilim, - pre ove ekspedicije su poslali psa po imenu Lajka na mesec i sve se dobro završilo?
Bolje da sam ćutao, jer ovaj se naroguši kao bik, unese mi se u lice i besnim glasom, drekne:
-Slušaj ti mali, ovo si sad' reko' i da više nisi pisno! Kera? Poslali kera na mesec? Jesi l' ti normalan? Bog nema dosta kerova pa mu oni šalju štence, je l'? Što nisu poslali našu rundavu kerušu, bar ne bi kotila po čopor štenaca i ne bi' mor'o večito da ih nosim u rit?
Slušao sam bukvicu dobrih pola sata ali nisam pisnuo te ovaj put prođoh bez batina.
Sve u svemu veoma pakleni dani. Upekla žega, nos ne možeš promoliti a večeri ispunjene svemirskim, Apolo iskricama.
A meni tesno. Kuva mlada, nestašna krv.
Požalim se drugarima iz razreda kako imam zatucanog dedu koji baljezga, da to svet nije video i na moje iznenađenje, većina od njih potvrdi slične slučajeve i situacije.
Rođen za kolovođu, začas osnovasmo: „Tajno društvo APOLO“, sa jasnim ciljevima i pravcima delovanja:“Opametiti dedu!“
Prva akcija:“Lajka“
Vreme delovanja, podne kada naokolo nema ni žive duše.
Druga operacija:“Svemirski brod“
Mesto delovanja, žito oko salaša.
Vreme delovanja, takođe u rane popodnevne sate.
Stavimo to na papir, posedamo u krug pa na tenane, jedno po jedno sklopismo u sasvim izvodljivu, veoma uzbudljivu a uz to vaspitno-popravnu akciju i celi poduhvat dobi ime:“Neverni Toma“
Nastavice se...
Pripeče sunce, sunca mu njegovog, kao da je rešilo da sve malo probari na tihoj vatri a posle, samo okrene par puta na usijanom asvaltu i roštilj je za čas gotov. Ni daška vetra. Obešenjak nikada ne dolazi tačno u podne a pogotovo ne po narudžbini a čim se krene u neki neodložan posao, recimo kupljenje deteline pred kišu, evo ga mangup i valja li valja, sa vila skida, ispred nosa otima, pod noge baca i ko čaršijska ***** obraze crveni, fijuče, valjda misli đavo da peva, kao da je i on sinoć ter'o kera do rane zore u obližnjoj birtiji.
Salaš se krčka na podnevnoj gozbi , ovog, veoma vrućeg leta koje je, ruku na srce, odlučilo sve da potamani. Dahće i on jadnik, dok se kroz usijani vazduh koji treperi, ne učini čoveku da čas lebdi, čas podrhtava, pa se kezi a onda opet u iskrivljenom luku, opružen klonu i samo nedostaje uzdah - dajte vodeeeeee - da bi slika postala stvarna.
Trava sasušila, ko da je neko umesto pacova, njoj otrov podvalio, voćke se skupile, smežurale, grane otromboljile poput podvijenog repa, seoske džukele.
Jadan prizor, ta i Bog ih je zaboravio a kiše ni kapi.
Sve što mrda, nađe sebi neki zaklon, ote malo hladovine i dahće li dahće.
Čak i crveni, gizdavi petao, poznati ljubavnik na ovom salašu koji u normalnim uslovima, jedva dade kokama da kljucnu koje zrno, jer im inače počupa sve živo, nešto ufitilji. Što taj čovek voli da jaše, to nije normalno! Ni Sima džokej mu nije ravan, tako da su se i patke, jadnice glupe, ne znajući ko je sada na redu, sklanjale od napasnika, ali i njemu dođe crni petak, uvalja se u prašinu jedva da se vidi i samuje. Valjda smišlja gad nove poduhvate. E, 'oćeš, malo sutra! Još ćeš se načekati.
Čeljad u podne poleže. Rano se rani, pre prvih petlova, poslovi teku al' po ovakvoj žegi, do kasno popodne sve miruje, ne bi li se došlo do daha, pa opet jovo nanovo. Baka na prozore okači tamne plahte, tako da salaš zadrži kolk'o-tolk'o hladovine i do pet popodne, nadaleko ni žive duše.
Iako je salaš bio udaljen tek nekih pola sata hoda od grada, ne tako davno, prođe duž njiva, vod struje. Jest monofazna, jest škiljava al' je struja, tek nešto jača od para fenjera okačenih na dovratku.
Isprobao sam je odmah, posle nekoliko dana. Šta zna dete... Odvežem žicu, sa metle korovače i gurnem u utikač, da vidim šta tamo ima? Kad' me opaučilo, odletih na drugi kraj kuhinje, sve preko stolice i završim u špajzu međ' posuđem a da nisam ni vrata otvarao. Uneo sam i njih sa sobom. Da nesreća bude veća, a ****** crvenija od batina, srušio sam tanke lestve, što su vodile na tavan, one ni krive ni dužne padoše na tegle s pekmezom i više nije bilo tegli, al' je zato svuda bilo pekmeza a pošto ni to nije dosta, jer ni jedna nesreća ne ide sama, usput srušiše poveću šunku, okačenu o drvenu gredu, koja pade i sruši kačicu s mašću i to onom letnjom, toplom, tečnom mašću, pa se sva razli po celom špajzu.
E moj baćo. Kakve su to batine bile. Nedelju dana sam i piškio i kakio a i fruštukovao stojeći a cele nedelje sam jeo samo leba-pekmeza i masti!
Jedina dobra stvar (a to sam naravno, mnogo godina kasnije saznao), je bila činjenica da sam nosio plastične papuče, koje mi verovatno spasiše ovo malo života. Da sam bio čvrsto uzemljen, kao što sam danas, verovatno bi sa Teslom vodio polemiku o dvosmernoj struji. Pod ovim, naravno podrazumevam čvrsto prilepljeno dupe za stolicu dok pišem ove pesme i priče po ceo bogovetni dan, kao da će to nekoga naučiti pameti!
Deda, rasni seljak, domaćin i imućan čovek, što je podrazumevalo bar maksim zemlje, par jutara livade i puno dvorište svega i svačega. Bilo je tu rasnih konja, desetak krava muzara, bar pedesetak svinja, po koja ovca i koza a živine - to se nije moglo izbrojati.
Bilo je tu i za domaće i goste i za gladne i za žedne, za lisice, kobe i ostalu gamad i još je preostajalo viška. U pravoj kući ima da ima!
U slamarici se slagao po koji dinar a da to baš i nije koji, imao sam jednom prilikom da vidim. Više je tamo bilo para nego slame, a opet mekano za odmarati. Državi, političarima i banki nikada nije verovao.
Uvek je govorio:
-Razne su vojske ovde prolazile a sa njima, menjala se i država, političarima je posao da lažu običnog seljaka a banke, danas jesu, sutra nisu?
Dobra vremena, rodne godine a čovek je znao da gazduje. Taj ti je od dinara uvek pravio dva.
Među prvima je kupio televizor. To je bila čarobna kutija, hit a on polu pismen čovek koji je morao pokazati svetu i okolini da on ima i da može.
Par dana smo jedva čekali da padne veče pa da posedamo i sve redom, od početka, do kraja. Ne daj bože da se koja reklama propusti ili da se neko samo nakašlje!
-Tišina, krušnu vam mrvicu, ta ništa ne čujem! - vrisnuo bi deda a mi manji od makovog zrna.
Filmovi su predstavljali problem, jer deda kao ne vidi dobro, te mu ja moram čitati tekst. He, he...
No išlo je to sve nekako svojim tokom dok jednog dana ne objaviše da ekspedicija Apolo 11 putuje na mesec.
Tu je nastao veliki problem, zakomplikovalo se u svemiru, ali bogme i na salašu!
-Kakav mesec, krušnu im mrvicu - zapeni iz sveg glasa,- - gasi televizor!
Ja šta ću, sav iznenađen, poslušah a videvši sav bes na njegovom, bakarnom, suncem prženom licu, ućutah iako mi nije baš bilo pravo.
-Mene našli da lažu, skotovi? Na mesec?
Prekrsti se i promrmlja očenaš.
-Slušaj derane, tamo gore, na nebu je samo Bog i ništa više. U Božji mesec da dirnu, pa jesu li oni normalni? Prvo to je nemoguće, jer još niko, hvala bogu, živ nije otišao Bogu na istinu a i kada bi se slučajno i dogodilo, pa to bi bio kraj sveta! Krušnu im mrvicu, ta jesu li oni svesni šta pričaju?
Pokušah nekako da ga smirim pričom koju nam je ispričala učiteljica:
-To je velika ekspedicija, mnogo godina pripremana i nekoliko astronauta će stvarno odleteti na mesec.
-Kakvi arnauti, maternu! - dreknu on - Provozaće se raketlom koji krug oko Beograda il' malo dalje i reć' da su bili tamo, kod boga na mesecu.
-Ali deda to sve pripremaju Amerikanci i Apolo 11 poleće iz Kejp Kenedija a sem toga učiteljica kaže da Bog i ne postoji?
-Šta?! - dreknu, skinu kaiš - Da ti ja sad' pokažem tvoga boga! - i tada opet dobih porciju koju ću dugo pamtiti. Ni jadna baka kukanjem i smirivanjem situacije nije mogla da mi pomogne. Popreko modrice za boga a uzduž za đavola a sve na mojoj stražnjici.
-Matora, sutra da si vodila dete u crkvu, vidiš da će ga đavo odneti?
Tu se nije imalo šta prigovoriti, vruća zadnjica je to potvrđivala, baka me spakuje to veče na spavanje a sutra, zbilja odvede u crkvu.
Ušao sam hrabro, kao u ofanzivi i zamišljao da sam Boško Buha, prekrstio se a to je zapravo bio pozdrav Komadantu čete, dok predajem raport. Pop je brojao i brojao ali ja sam bio na Kozari, Sutjesci, Neretvi, rame uz rame sa drugom Titom. Dok je pop pevao u meni se čula mlada Vojvođanka, bombu bacala, hej nek se čuje, čuje, hej nek se zna...eh, pametniji sam ja od njih, valjda!
To vrelo leto, nije baš bilo poručeno za mene.
Kako su se svakodnevno nastavljali TV prenosi putovanja Apola ka mesecu, tako se nastavljala i produbljivala svađa između dede i mene.
Nije mi đavo dao mira pa sam svaki dan morao da ga podbodem sa po kojom opaskom, rekla učiteljica to i to, te pročitao sam ovo i ono a dobijah nazad, šta je Bog rekao a šta će Vrag odneti ako nastavim tako. Nije da mu nisam verovao, ma jesam ali...drugo nešto su nas učili u školi.
-Znaš dedice, - pokušah da mu se umilim, - pre ove ekspedicije su poslali psa po imenu Lajka na mesec i sve se dobro završilo?
Bolje da sam ćutao, jer ovaj se naroguši kao bik, unese mi se u lice i besnim glasom, drekne:
-Slušaj ti mali, ovo si sad' reko' i da više nisi pisno! Kera? Poslali kera na mesec? Jesi l' ti normalan? Bog nema dosta kerova pa mu oni šalju štence, je l'? Što nisu poslali našu rundavu kerušu, bar ne bi kotila po čopor štenaca i ne bi' mor'o večito da ih nosim u rit?
Slušao sam bukvicu dobrih pola sata ali nisam pisnuo te ovaj put prođoh bez batina.
Sve u svemu veoma pakleni dani. Upekla žega, nos ne možeš promoliti a večeri ispunjene svemirskim, Apolo iskricama.
A meni tesno. Kuva mlada, nestašna krv.
Požalim se drugarima iz razreda kako imam zatucanog dedu koji baljezga, da to svet nije video i na moje iznenađenje, većina od njih potvrdi slične slučajeve i situacije.
Rođen za kolovođu, začas osnovasmo: „Tajno društvo APOLO“, sa jasnim ciljevima i pravcima delovanja:“Opametiti dedu!“
Prva akcija:“Lajka“
Vreme delovanja, podne kada naokolo nema ni žive duše.
Druga operacija:“Svemirski brod“
Mesto delovanja, žito oko salaša.
Vreme delovanja, takođe u rane popodnevne sate.
Stavimo to na papir, posedamo u krug pa na tenane, jedno po jedno sklopismo u sasvim izvodljivu, veoma uzbudljivu a uz to vaspitno-popravnu akciju i celi poduhvat dobi ime:“Neverni Toma“
Nastavice se...