Moja me dusa poucavala
Khalil Gibran
Moja me dusa poucavala te me naucila da ljubim ono sto drugi mrze,naucila me
iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav nije odlika onoga ko voli, vec voljenoga.
Prije nego sto me dusa tome naucila, ljubav za mene bjese tanana nit razapeta izmedju
dva bliza kolcica, a sada je ona za mene oreol bez pocetka i kraja,
koji obuhvaca sve sto postoji i koji se lagano siri da bi obuhvatio sve sto ce biti.
Moja me dusa poucavala te me naucila da osluskujem glasove koji ne dolaze sa jezika,
niti u vidu krika iz grla. Prije nego sto me dusa tome naucila, cula mi bjehu
zakrzljala i cuo sam samo buku i galamu. Sada se tisinom nasladjujem,
cujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospjeve svemiru i kako objavljuje tajne onostranog.
Moja me dusa poucavala te me naucila da pijem ono sto se ne cijedi,
niti u case toci, sto se rukama ne podize, niti usnama dotice.
Prije nego sto me dusa tome naucila, moja zedj bjese poput slabe iskre na vrhu brijega od pepela;
gasio sam je vodom iz rjecice, ili gutljajima soka. Sada mi je ceznja postala casa,
silna zelja pice, osamljenost pijanstvo. Jos nisam i nikada necu svoju zedj ugasiti.
U toj neugasivoj zedji ipak ima vjecite radosti.
Moja me dusa poucavala te me naucila da doticem ono sto nije ni tjelesno ni kristalno,
i objasnila mi da je ono sto se culima opaza samo polovina pojamnoga,
da je ono sto imamo samo dio onoga sto zelimo. Prije nego sto me dusa tome naucila,
trazio sam toplinu kada mi je bilo hladno, hladnocu kada mi je bilo toplo,
i oboje kada sam bio klonuo.
Sada su se moji skriveni pipci pretvorili u tananu maglu koja obuhvaca
sve vidljivo na svijetu da bi se izmijesala sa onim sto se ne vidi.
Moja me dusa poucavala te me naucila da udisem ono cime ne mirise aromaticno bilje,
niti se siri iz kadionica. Prije nego sto me dusa tome naucila,
tragah za mirisima po vrtovima i kadionicama. Sada udisem ono sto se ne moze zapaliti,
niti ga voda moze potopiti. Punim grudi mirisnim dahom sto dolazi iz
vrtova ovoga svijeta, ali ga ne nosi ni jedan lahor ovoga zraka.
Moja me dusa poucavala te me naucila da uzvikujem: “Evo me ponizan pred tobom”
kada me doziva Nepoznato i Neizvjesno.
Prije nego sto me dusa tome naucila reagirao sam samo kada me
poznati glas doziva i isao sam samo poznatim, utabanim stazama.
Sada mi poznato sluzi samo kao jahaca zivotinja koja me nosi ka Nepoznatome;
ono sto je lako koristim kao ljestve da bih dosegao Neizvjesno.
Moja me dusa poucavala te me naucila da vrijeme ne mjerim rijecima:
Ovo bjese jucer, ono ce biti sutra. Prije nego sto me dusa tome naucila,
proslost zamisljah kao nepovratno vrijeme, a buducnost kao doba do
kojeg necu stici. Sada znam da je u trenu sadasnjosti svo vrijeme, sa svime sto nosi i sto ce donijeti.
Moja me dusa poucavala te me naucila da ne ogranicavam prostor rijecima:
Ovdje, tu i tamo. Prije nego sto me dusa tome naucila, kada bih se nasao na
jednom mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog drugog mjesta.
Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaca sva druga mjesta, da prostor u
kome sam sadrzi sve druge prostore.
Moja me dusa poucavala te me naucila da me ne uzbudjuju hvalospijevi
i da ne budem netrpeljiv prema pokudama. Prije nego sto me dusa tome
naucila, stajao sam, podozriv, na brijegu svoga djelanja sve dok vrijeme ne
posalje nekog ko ce ga pohvaliti ili pokuditi. Sada znam da drvece cvjeta u proljece,
plodove daje u ljeto, a da pri tom ne mari za pohvalu; znam da drvece rasipa lisce
ujesen i da je golo zimi, a da se pri tom ne plasi prijekora.
Khalil Gibran
Moja me dusa poucavala te me naucila da ljubim ono sto drugi mrze,naucila me
iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav nije odlika onoga ko voli, vec voljenoga.
Prije nego sto me dusa tome naucila, ljubav za mene bjese tanana nit razapeta izmedju
dva bliza kolcica, a sada je ona za mene oreol bez pocetka i kraja,
koji obuhvaca sve sto postoji i koji se lagano siri da bi obuhvatio sve sto ce biti.
Moja me dusa poucavala te me naucila da osluskujem glasove koji ne dolaze sa jezika,
niti u vidu krika iz grla. Prije nego sto me dusa tome naucila, cula mi bjehu
zakrzljala i cuo sam samo buku i galamu. Sada se tisinom nasladjujem,
cujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospjeve svemiru i kako objavljuje tajne onostranog.
Moja me dusa poucavala te me naucila da pijem ono sto se ne cijedi,
niti u case toci, sto se rukama ne podize, niti usnama dotice.
Prije nego sto me dusa tome naucila, moja zedj bjese poput slabe iskre na vrhu brijega od pepela;
gasio sam je vodom iz rjecice, ili gutljajima soka. Sada mi je ceznja postala casa,
silna zelja pice, osamljenost pijanstvo. Jos nisam i nikada necu svoju zedj ugasiti.
U toj neugasivoj zedji ipak ima vjecite radosti.
Moja me dusa poucavala te me naucila da doticem ono sto nije ni tjelesno ni kristalno,
i objasnila mi da je ono sto se culima opaza samo polovina pojamnoga,
da je ono sto imamo samo dio onoga sto zelimo. Prije nego sto me dusa tome naucila,
trazio sam toplinu kada mi je bilo hladno, hladnocu kada mi je bilo toplo,
i oboje kada sam bio klonuo.
Sada su se moji skriveni pipci pretvorili u tananu maglu koja obuhvaca
sve vidljivo na svijetu da bi se izmijesala sa onim sto se ne vidi.
Moja me dusa poucavala te me naucila da udisem ono cime ne mirise aromaticno bilje,
niti se siri iz kadionica. Prije nego sto me dusa tome naucila,
tragah za mirisima po vrtovima i kadionicama. Sada udisem ono sto se ne moze zapaliti,
niti ga voda moze potopiti. Punim grudi mirisnim dahom sto dolazi iz
vrtova ovoga svijeta, ali ga ne nosi ni jedan lahor ovoga zraka.
Moja me dusa poucavala te me naucila da uzvikujem: “Evo me ponizan pred tobom”
kada me doziva Nepoznato i Neizvjesno.
Prije nego sto me dusa tome naucila reagirao sam samo kada me
poznati glas doziva i isao sam samo poznatim, utabanim stazama.
Sada mi poznato sluzi samo kao jahaca zivotinja koja me nosi ka Nepoznatome;
ono sto je lako koristim kao ljestve da bih dosegao Neizvjesno.
Moja me dusa poucavala te me naucila da vrijeme ne mjerim rijecima:
Ovo bjese jucer, ono ce biti sutra. Prije nego sto me dusa tome naucila,
proslost zamisljah kao nepovratno vrijeme, a buducnost kao doba do
kojeg necu stici. Sada znam da je u trenu sadasnjosti svo vrijeme, sa svime sto nosi i sto ce donijeti.
Moja me dusa poucavala te me naucila da ne ogranicavam prostor rijecima:
Ovdje, tu i tamo. Prije nego sto me dusa tome naucila, kada bih se nasao na
jednom mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog drugog mjesta.
Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaca sva druga mjesta, da prostor u
kome sam sadrzi sve druge prostore.
Moja me dusa poucavala te me naucila da me ne uzbudjuju hvalospijevi
i da ne budem netrpeljiv prema pokudama. Prije nego sto me dusa tome
naucila, stajao sam, podozriv, na brijegu svoga djelanja sve dok vrijeme ne
posalje nekog ko ce ga pohvaliti ili pokuditi. Sada znam da drvece cvjeta u proljece,
plodove daje u ljeto, a da pri tom ne mari za pohvalu; znam da drvece rasipa lisce
ujesen i da je golo zimi, a da se pri tom ne plasi prijekora.
