Pre neki dan konstatujem kako je došlo vreme da moj stariji sin izvadi prvu ličnu kartu. On negoduje što mora da ustane rano, a ja znam i zbog čega: ne ustaje mu se pre podneva jer svake noći, sve do zore, četuje i lunja po nekim forumima (mamin sin
).
Objašnjavam mu kliše: redove i stajanje pred šalterom a on s gađenjem mreška nos, mrsi sebi nešto u bradu i, na kraju, preko volje pristaje da odemo do MUP-a, udaljenog nešto više od 300m od našeg stana.
Nije razmažen ništa više od prosečnog beogradskog srednjoškolca; možda čak i manje.
Jednostavno, njegove godine nose obeležje slatkog bunta – sa ili bez razloga.
Sedim, spremna, za trpezarijskim stolom i čekam da on doručkuje, istušira se i obuče. "Brzo ću", kaže mi. Treba mu pola sata za rasanjivanje, petnaestak minuta da nešto pojede, dvadesetak minuta za tuširanje, dobrih petnaest za feniranje (otkako se ošišao, mada - mereno vremenom utrošenim na češljanje i feniranje – uviđam svega 5 min. razlike u odnosu na ranijih dvadeset minuta), desetak minuta za oblačenje i obuvanje (ako se posreći pa iz prve smisli šta će obući; u protivnom, duplo više).
I, tako – ucrvljah se za trpezarijskim stolom. Sat i po nakon što sam ga probudila, moj sin je spreman za polazak, svež, mirišljav i napokon potpuno rasanjen.
Na putu do zgrade MUP-a iz fotografske radnje podižemo njegove taze slike. Vrlo je kritičan prema svom izgledu; ne sviđa mu se što je morao da skloni šiške sa čela (mamin sin
). Kažem mu da je baš zgodno ispao na fotografijama, i da me na njima podseća na Breda Pita. Nezadovoljan je; nikako mu se ne sviđa Bred Pit, hteo bi da liči na Kristijana Bejla, novog Betmena.
Dok koračamo, primećujem da je, takoreći preko noći, postao visok. Kaže da je na poslednjem merenju u gimnaziji imao 1,83, a meni se čini da ima još koji centimetar pride.
Inače, moj sin ide u gimnaziju u koju sam išla i ja i, čak, nekim sticajem okolnosti, sedi u istoj učionici, u istoj klupi pored prozora.
U MUP-u je uobičajena gužva. Ne radi im klima uređaj. Užasno je vruće. Smrdi na mešavinu duvana i znoja. Službenica na šalteru za kupovinu obrazaca jede pogačice i daje mi formular nakon što je masne prste na brzinu i, tobože diskretno, obrisala o krajeve svoje bluze. (Ne znam kako je to uspela, jer joj je bluza tesna kao čarapa.) Mlada je, zgodnjikava, i krajičkom usana smeška se mom sinu. "Vaša prva lična karta?" pita ga. On klima glavom. "Ko bi rekao", obraća mu službenica nekakvim umiljatim tonom.
Vidim – moj sin ne primećuje njeno treptanje i koketni ton, ne zuri joj u dekolte već gleda negde kroz musavi prozor.
"Zgodna je", kažem mu dok stojimo u redu ispred sobe br.8.
"Ko?"
"Ona devojka sa šaltera".
"Ne znam", odgovara, "nisam obratio pažnju. Zar je tamo bila neka devojka?"
Ćutim. Ne znam šta bih mu kazala.
Pored mene stoje sredovečan muškarac i mlada ženska osoba – otac i ćerka. Ispostavlja se da su došli zbog istog razloga. Muškarac je raspoložen za ćaskanje sa mnom; vidim - neki prijatan i druželjubiv lik. Pošto je primetio da se moja hemijska polomila, ljubazno mi nudi svoju kako bih ispunila formular. Nudi mi čak i svoja leđa da na njih podmetnem to parče papira. Moj sin je zgranut, prevrće očima. "Imaš MOJA leđa, mama", šapuće mi.
Uzvraćam mu kiselim šapatom da je gori pandur od pravog pandura.
Nakon skoro sat vremena čekanja, ulazimo u sobu br. 8.Opet žena - službenica, toliko naraslih bokova da previru preko stolice poput uskvašenog testa, uzima dokumentaciju iz moje ruke, prevrće, prevrće... "Ako je prva lična karta, onda morate otići u sobu br.4.", kaže. "Ali, rekli su mi da dođemo ovde", bunim se. "Ne znam ja, gospođo, ko vam je i šta rekao... Ovo nije TA soba", odgovara nemilosrdno, vraća mi fasciklu i viče: "Daljeee!"
Po izlasku iz sobe pod nesrećnim brojem 8, moj sin gunđa: "Izem ti sistem" (mamino dete
)
U sobu br. 4 ulazimo relativno brzo, nakon svega petnaestak minuta čekanja. Tamo nas dočekuje (opet!) žena, uzima dokumenta i pita: "Ko vam je rekao da dođete kod mene?" "Službenica iz sobe br. 8", odgovaram, osećajući kako mi se znoj već sliva niz leđa.
"Ccccc.... To mora da je ona nova, zamena... Znate šta, idite vi sad lepo u sobu br.1, na kraju hodnika. Za prvu ličnu kartu mora da se zakaže."
"Šta da se zakaže?" pitam.
"Pa postoji procedura".
"Kakva procedura?" - uporna sam.
"Sve će vam lepo objasniti u sobi br.1."
Odlazimo (lepo) u sobu br. 1, na kraju hodnika, gde nam (lepo) objašnjavaju (DVE žene koje puše, ispijaju kafu i tamane kikiriki u ljusci) da je sve bilo pogrešno, od samog starta, tj. da je trebalo odmah doći kod njih. "Ali, kako sam to mogla znati?" pitam napola ljutito. "Pobogu, skoro dva sata se vrzmamo po hodniku i sobama. Kakva vam je to organizacija?"
Jedna od njih me gleda preko naočara i kaže lažno saosećajnim tonom: "Znam kako vam je...", pa nastavlja: "Zamislite kako je tek nama: uvek gužva, vidite i sami uslove u kojima radimo, dolaze nam svakavi ljudi... a klima crkla".
Prosto mi dođe da zaplačem od navale sažaljenja, ali me sin vraća u realnost glasno izgovorenom rečenicom: "Izem vam sistem."
Pri tom se šarmantno osmehuje. Poznajem taj sinovljev osmeh – na usnama, kao i u krupnim, plavim očima; taj osmeh otkriva jamice na obrazima i svakog raskravi, zbog njega svaka ljutnja pada u vodu. To mu je urođeno, kao i sposobnost ležerne i neposredne komunikacije sa ljudima koje prvi put sreće.
Žena mu uzvraća osmehom. "Znači, prva lična karta, a? Sad ćemo to da sredimo", kaže ona. "Evo, ubacila sam te u prvi slobodan termin, za dve nedelje". Upisuje njegovo ime i prezime u veliku svesku a njemu daje papirić na kome je naškraban datum "ulaska u proceduru."
"Baš ste ljubazni. Hvala vam", kaže moj sin. Samo ja mogu da osetim trunku ironije u njegovom glasu; ona ne može, ne poznaje ga, nije mu majka. Znam zašto je takav moj sin – istinska umetnička duša, sanjar. Prvi put se suočio sa birokratijom... grozi se zagušljive atmosfere, uzaludnih čekanja u redovima, smrada duvana i znoja, ljuski kikirikija koje su se rasule po stolu sobe br.1... aljkavosti i traljavosti.... svega onog što odstupa od njegovog poimanja reda. Suočavao se sa svim i svačim u ovoj zemlji, kao i ostali pripadnici mlađih generacija... ali ne uspeva da ogugla. Hteo bi da menja svet, misli da je to moguće.
"A ti si lep dečko", odgovara mu žena.
Vraćamo se kući, žedni, znojavi ali zadovoljni što smo makar nešto uradili. Ej, nije mala stvar: zakazali su nam ulazak u proceduru!
"Znaš, mama, ponekad mi je žao što sam se rodio ovde", priča mi usput, moj pomalo zamišljen sin. "Ili da sam makar sposoban za ravnodušnost ... kao neki."
"Dobar si baš takav, kakav jesi."
"Voleo bih da živim negde drugde."
"Samo zbog ove glupe situacije oko lične karte?"
"Ne", kaže. "Ma, ne razumeš ti to..."
"Kaži mi, razumeću... Pa majka sam ti."
"E, na to nemam primedbi", odgovara moj visoki, odjednom tako odrasli sin.
Kod kuće odmah uključuje kompjuter i stavlja jednu od fotografija u skener; znam i zašto - da bi je posle, mejlom, prosledio nekom, njemu bitnom... negde, tamo daleko.

Objašnjavam mu kliše: redove i stajanje pred šalterom a on s gađenjem mreška nos, mrsi sebi nešto u bradu i, na kraju, preko volje pristaje da odemo do MUP-a, udaljenog nešto više od 300m od našeg stana.
Nije razmažen ništa više od prosečnog beogradskog srednjoškolca; možda čak i manje.
Jednostavno, njegove godine nose obeležje slatkog bunta – sa ili bez razloga.
Sedim, spremna, za trpezarijskim stolom i čekam da on doručkuje, istušira se i obuče. "Brzo ću", kaže mi. Treba mu pola sata za rasanjivanje, petnaestak minuta da nešto pojede, dvadesetak minuta za tuširanje, dobrih petnaest za feniranje (otkako se ošišao, mada - mereno vremenom utrošenim na češljanje i feniranje – uviđam svega 5 min. razlike u odnosu na ranijih dvadeset minuta), desetak minuta za oblačenje i obuvanje (ako se posreći pa iz prve smisli šta će obući; u protivnom, duplo više).
I, tako – ucrvljah se za trpezarijskim stolom. Sat i po nakon što sam ga probudila, moj sin je spreman za polazak, svež, mirišljav i napokon potpuno rasanjen.
Na putu do zgrade MUP-a iz fotografske radnje podižemo njegove taze slike. Vrlo je kritičan prema svom izgledu; ne sviđa mu se što je morao da skloni šiške sa čela (mamin sin

Dok koračamo, primećujem da je, takoreći preko noći, postao visok. Kaže da je na poslednjem merenju u gimnaziji imao 1,83, a meni se čini da ima još koji centimetar pride.
Inače, moj sin ide u gimnaziju u koju sam išla i ja i, čak, nekim sticajem okolnosti, sedi u istoj učionici, u istoj klupi pored prozora.
U MUP-u je uobičajena gužva. Ne radi im klima uređaj. Užasno je vruće. Smrdi na mešavinu duvana i znoja. Službenica na šalteru za kupovinu obrazaca jede pogačice i daje mi formular nakon što je masne prste na brzinu i, tobože diskretno, obrisala o krajeve svoje bluze. (Ne znam kako je to uspela, jer joj je bluza tesna kao čarapa.) Mlada je, zgodnjikava, i krajičkom usana smeška se mom sinu. "Vaša prva lična karta?" pita ga. On klima glavom. "Ko bi rekao", obraća mu službenica nekakvim umiljatim tonom.
Vidim – moj sin ne primećuje njeno treptanje i koketni ton, ne zuri joj u dekolte već gleda negde kroz musavi prozor.
"Zgodna je", kažem mu dok stojimo u redu ispred sobe br.8.
"Ko?"
"Ona devojka sa šaltera".
"Ne znam", odgovara, "nisam obratio pažnju. Zar je tamo bila neka devojka?"
Ćutim. Ne znam šta bih mu kazala.
Pored mene stoje sredovečan muškarac i mlada ženska osoba – otac i ćerka. Ispostavlja se da su došli zbog istog razloga. Muškarac je raspoložen za ćaskanje sa mnom; vidim - neki prijatan i druželjubiv lik. Pošto je primetio da se moja hemijska polomila, ljubazno mi nudi svoju kako bih ispunila formular. Nudi mi čak i svoja leđa da na njih podmetnem to parče papira. Moj sin je zgranut, prevrće očima. "Imaš MOJA leđa, mama", šapuće mi.
Uzvraćam mu kiselim šapatom da je gori pandur od pravog pandura.
Nakon skoro sat vremena čekanja, ulazimo u sobu br. 8.Opet žena - službenica, toliko naraslih bokova da previru preko stolice poput uskvašenog testa, uzima dokumentaciju iz moje ruke, prevrće, prevrće... "Ako je prva lična karta, onda morate otići u sobu br.4.", kaže. "Ali, rekli su mi da dođemo ovde", bunim se. "Ne znam ja, gospođo, ko vam je i šta rekao... Ovo nije TA soba", odgovara nemilosrdno, vraća mi fasciklu i viče: "Daljeee!"
Po izlasku iz sobe pod nesrećnim brojem 8, moj sin gunđa: "Izem ti sistem" (mamino dete

U sobu br. 4 ulazimo relativno brzo, nakon svega petnaestak minuta čekanja. Tamo nas dočekuje (opet!) žena, uzima dokumenta i pita: "Ko vam je rekao da dođete kod mene?" "Službenica iz sobe br. 8", odgovaram, osećajući kako mi se znoj već sliva niz leđa.
"Ccccc.... To mora da je ona nova, zamena... Znate šta, idite vi sad lepo u sobu br.1, na kraju hodnika. Za prvu ličnu kartu mora da se zakaže."
"Šta da se zakaže?" pitam.
"Pa postoji procedura".
"Kakva procedura?" - uporna sam.
"Sve će vam lepo objasniti u sobi br.1."
Odlazimo (lepo) u sobu br. 1, na kraju hodnika, gde nam (lepo) objašnjavaju (DVE žene koje puše, ispijaju kafu i tamane kikiriki u ljusci) da je sve bilo pogrešno, od samog starta, tj. da je trebalo odmah doći kod njih. "Ali, kako sam to mogla znati?" pitam napola ljutito. "Pobogu, skoro dva sata se vrzmamo po hodniku i sobama. Kakva vam je to organizacija?"
Jedna od njih me gleda preko naočara i kaže lažno saosećajnim tonom: "Znam kako vam je...", pa nastavlja: "Zamislite kako je tek nama: uvek gužva, vidite i sami uslove u kojima radimo, dolaze nam svakavi ljudi... a klima crkla".
Prosto mi dođe da zaplačem od navale sažaljenja, ali me sin vraća u realnost glasno izgovorenom rečenicom: "Izem vam sistem."
Pri tom se šarmantno osmehuje. Poznajem taj sinovljev osmeh – na usnama, kao i u krupnim, plavim očima; taj osmeh otkriva jamice na obrazima i svakog raskravi, zbog njega svaka ljutnja pada u vodu. To mu je urođeno, kao i sposobnost ležerne i neposredne komunikacije sa ljudima koje prvi put sreće.
Žena mu uzvraća osmehom. "Znači, prva lična karta, a? Sad ćemo to da sredimo", kaže ona. "Evo, ubacila sam te u prvi slobodan termin, za dve nedelje". Upisuje njegovo ime i prezime u veliku svesku a njemu daje papirić na kome je naškraban datum "ulaska u proceduru."
"Baš ste ljubazni. Hvala vam", kaže moj sin. Samo ja mogu da osetim trunku ironije u njegovom glasu; ona ne može, ne poznaje ga, nije mu majka. Znam zašto je takav moj sin – istinska umetnička duša, sanjar. Prvi put se suočio sa birokratijom... grozi se zagušljive atmosfere, uzaludnih čekanja u redovima, smrada duvana i znoja, ljuski kikirikija koje su se rasule po stolu sobe br.1... aljkavosti i traljavosti.... svega onog što odstupa od njegovog poimanja reda. Suočavao se sa svim i svačim u ovoj zemlji, kao i ostali pripadnici mlađih generacija... ali ne uspeva da ogugla. Hteo bi da menja svet, misli da je to moguće.
"A ti si lep dečko", odgovara mu žena.
Vraćamo se kući, žedni, znojavi ali zadovoljni što smo makar nešto uradili. Ej, nije mala stvar: zakazali su nam ulazak u proceduru!
"Znaš, mama, ponekad mi je žao što sam se rodio ovde", priča mi usput, moj pomalo zamišljen sin. "Ili da sam makar sposoban za ravnodušnost ... kao neki."
"Dobar si baš takav, kakav jesi."
"Voleo bih da živim negde drugde."
"Samo zbog ove glupe situacije oko lične karte?"
"Ne", kaže. "Ma, ne razumeš ti to..."
"Kaži mi, razumeću... Pa majka sam ti."
"E, na to nemam primedbi", odgovara moj visoki, odjednom tako odrasli sin.
Kod kuće odmah uključuje kompjuter i stavlja jednu od fotografija u skener; znam i zašto - da bi je posle, mejlom, prosledio nekom, njemu bitnom... negde, tamo daleko.