citiracu Momu Kapora, vezano za moj grad
"Stari Beogradjani vole da svoje ulice zovu predratnim imenima. U tome, naravno, ima i pomalo koketerije. Kada čovek poznaje nekadašnja imena ulica, pokazuje, na izvestan način, da nije ovde od juče. Ako slučajno pamtite da se Ulica Borisa Kidriča nekada zvala Beogradska, a pre toga Hartvigova,
ispada da ste aristokrata"
Volim, na izvestan način, svoj mali ludi Beograd!
U nekom normalnijem gradu, mislim da bih skapao od dosade…
Volim što ovde i dalje ništa ne može i sve može!
Volim beogradske novine, ujutru, kad još mirišu na svežu, tek otisnutu štamparsku boju.
Prelistavam ih uz prvu kafu, pa ako su vesti loše (a obično jesu) i izgledi za budućnost sumorni, ja – natrag u krevet!
Šta da radim u jednom tako glupom danu? Nisam neophodan.
Na blagom beogradskom suncu, Beograd se lenjo umiva kao veliki sanjivi mačor…
Zahvati levom šapom Savu – opere Novi Beograd.
Zahvati desnom Dunav, pa spere sivu skramu sa starih zdanja od Kalemegdana do Slavije.
Strese sa sebe skele i pokaže svojim gradjanima da nisu tikve bez korena, da potiču od Beogradjana koji su umeli da podignu palate, koje svojom neoklasičnom lepotom mogu da se mere sa najlepšim zgradama Beča I Pariza.
Razgrne, zatim, sećanje i otkrije, da su ga pola veka namerno posipali pepelom i čadju kao Pepeljugu, samo da ne stigne na veliki bal ostalih evropskih gradova – samo da izgubi pamćenje i zaboravi ko je i kakav je nekad bio…