velika je bila sahrana, tj kremacija. mnogo sveta je doslo, familija, komsije, prijatelji, pa njegovi prijatelji, pa drugari iz show biznisa, pa sadasnje kolege, pa kolege roditelja. red je bio od prepune sale za kremaciju sve do ulaza u novo groblje.
mene je nesto vuklo, pa sam se prebacivao po desetak metara uz red, od poznanika do poznanika. i stigao sam u salu. uplakani roditelji i sestra jedva stoje, familija. naviru emocije, nije u redu da sahranjujemo mladog coveka, ni porodicu nije sebi formirao. dolazim do majke, znamo se, iz vidjenja uglavnom, iznenada me je privukla i kaze `tebe je mnogo voleo`
posle je sve brzo islo. opelo, oprostajni govor direktora je sadrzao uglavnom ono sto bih i ja rekao.
sluzbenici su na pozurivali da izadjemo `vreme je za narednu kremaciju, danas ih ima sve do 18h`. ok. treba otici do parkinga kod gradske cistoce.
jos stoji njegova kancelarija neotvorena, svetlo je ugaseno. pogledam niz hodnik kao da ce da naidje. pre dvadesetak dana je doneo kafu, 200 grama. odusevio sam se, cafe factory, moja omiljena, i ostavio da stoji tu gde se kuva kafa. kazem da je ponese, skloni, `evo, pijte`. to je ono cega se secam. kafu smo stvarno popili u danima posle sahrane. pa, rekao nam je.
pre tri godine zaposlio se kod nas, keva mu je jedna od direktora. onizak, grubih crta, sirokih ramena. nisam ocekivao nista. onda je poceo da radi. sve. od interne mreze, instaliranja programa, otklanjanja problema na comp. ali, i sve drugo. delio je mobilne telefone, jednom mu je plata smanjena jer je rekao da direktor ima najskuplji telefon. ponekad je vozio firminu limuzinu, isao na seminare i predavanja kao tehnicka podrska. kad su stigli novi automobili niko nije hteo da ih primi i potpise, sale je to tiho odradio. jednom smo isli na celodnevno prikupljanje podataka o saobracaju, kao ispomoc krenuo je i sale. celu noc smo proveli na putu kod iloka. a ducaka je noc kad se radi, prica krene o svemu i svacemu. e od tada se dobro poznajemo
vredan, tih, ljubazan, odlicnog kucnog vaspitanja, sirokog osmeha, postao je brzo omiljen kod svih. pocev od mladih devojaka. po godinama bi mogao sin da mi bude, ali smo eto, nekako, pa, drugari. nisam ja trebao njemu, povremeno je on meni trebao padne mi internet, treba mi nova verzija softvera, pa i savet oko elektronike na automobilu. nije ga mrzelo nista i uvek je imao vreme sa sve. malo cudo. poslednji put mi je sredio lap top, i postavio prikljucak na njegovu bezicnu kablovsku. razmisljam sta bih ja mogao zauzvrat. i donesem mu kilo jabukovace, pekao sam je kod strica, od njegovih jabuka, na njegovom kazanu. moze nekom da se ne svidja, ali je prava 100%, ja kazem `najbolja na svetu`. obradovao se, `bas nemam, sad cu moci da ponudim kad neko naidje`
brzo se zivot na poslu vratio u normalu. svako ima svoje brige.
tesko mi je i dan danas. dva dana pred sahranu vozio sam se ka centru predvece i sve mi je doslo pred oci. moj drug sale, mlad covek, nikad vise, i sta je sve ostalo da nije uradio za sebe. tu sam se oprostio sa njim.
mene je nesto vuklo, pa sam se prebacivao po desetak metara uz red, od poznanika do poznanika. i stigao sam u salu. uplakani roditelji i sestra jedva stoje, familija. naviru emocije, nije u redu da sahranjujemo mladog coveka, ni porodicu nije sebi formirao. dolazim do majke, znamo se, iz vidjenja uglavnom, iznenada me je privukla i kaze `tebe je mnogo voleo`
posle je sve brzo islo. opelo, oprostajni govor direktora je sadrzao uglavnom ono sto bih i ja rekao.
sluzbenici su na pozurivali da izadjemo `vreme je za narednu kremaciju, danas ih ima sve do 18h`. ok. treba otici do parkinga kod gradske cistoce.
jos stoji njegova kancelarija neotvorena, svetlo je ugaseno. pogledam niz hodnik kao da ce da naidje. pre dvadesetak dana je doneo kafu, 200 grama. odusevio sam se, cafe factory, moja omiljena, i ostavio da stoji tu gde se kuva kafa. kazem da je ponese, skloni, `evo, pijte`. to je ono cega se secam. kafu smo stvarno popili u danima posle sahrane. pa, rekao nam je.
pre tri godine zaposlio se kod nas, keva mu je jedna od direktora. onizak, grubih crta, sirokih ramena. nisam ocekivao nista. onda je poceo da radi. sve. od interne mreze, instaliranja programa, otklanjanja problema na comp. ali, i sve drugo. delio je mobilne telefone, jednom mu je plata smanjena jer je rekao da direktor ima najskuplji telefon. ponekad je vozio firminu limuzinu, isao na seminare i predavanja kao tehnicka podrska. kad su stigli novi automobili niko nije hteo da ih primi i potpise, sale je to tiho odradio. jednom smo isli na celodnevno prikupljanje podataka o saobracaju, kao ispomoc krenuo je i sale. celu noc smo proveli na putu kod iloka. a ducaka je noc kad se radi, prica krene o svemu i svacemu. e od tada se dobro poznajemo
vredan, tih, ljubazan, odlicnog kucnog vaspitanja, sirokog osmeha, postao je brzo omiljen kod svih. pocev od mladih devojaka. po godinama bi mogao sin da mi bude, ali smo eto, nekako, pa, drugari. nisam ja trebao njemu, povremeno je on meni trebao padne mi internet, treba mi nova verzija softvera, pa i savet oko elektronike na automobilu. nije ga mrzelo nista i uvek je imao vreme sa sve. malo cudo. poslednji put mi je sredio lap top, i postavio prikljucak na njegovu bezicnu kablovsku. razmisljam sta bih ja mogao zauzvrat. i donesem mu kilo jabukovace, pekao sam je kod strica, od njegovih jabuka, na njegovom kazanu. moze nekom da se ne svidja, ali je prava 100%, ja kazem `najbolja na svetu`. obradovao se, `bas nemam, sad cu moci da ponudim kad neko naidje`
brzo se zivot na poslu vratio u normalu. svako ima svoje brige.
tesko mi je i dan danas. dva dana pred sahranu vozio sam se ka centru predvece i sve mi je doslo pred oci. moj drug sale, mlad covek, nikad vise, i sta je sve ostalo da nije uradio za sebe. tu sam se oprostio sa njim.