Mitologija

[Lada]

Šta je mitologija? Koje značenje ima pojam mitologija, a koje pojam mit?
Mitologija je nauka koja sistematiski sakuplja i proučava sadržaj, oblik, značenje i poreklo mitova.

Ovaj pojam se takođe koristi da ozači skup mitova i legendi o božanstvima i herojima.

Iako većina ljudi zna za pojam mitologija, malo njih ima pravilnu percepciju šta on stvarno predstavlja i koja značenja ima. Naime, većina nas zna da je mitologija skup legendi o određenom božanstvu ili heroju, a da li znate da to nije jedino značenje koje ima ova reč?

Ako posmatramo pojam mitologija sa etimološke strane, videćemo da ova reč predstavlja složenicu grčkih reči: mitos – što znači bajka, priča i logos – što znači nauka, znanje, govor. U najopštijem značenju koje ovaj pojam ima na našim prostorima on predstavlja skup mitova, epova i legendi o polubogovima, božanstvima i herojima koji pripadaju određenoj etničkoj skupini.

Na svetu najpoznatija je grčka mitologija, a odmah za njom sledi rimska. Obe mitologije prepune su priča i legendi o bogovima koje pokušavaju da objasne nastanak sveta, davne početke civilizacije, struktura kosmosa, ali i prošlost i budućnost čoveka

 

[Lada]

Mit se definiše kao priča koja prati događaje natprirodnih i božanskih bića. U našoj civilizaciji mitova je veoma puno jer su ljudi imali potrebu da dosta toga kažu i pokušaju da objasne naizgled neobjašnive pojave i stvari. Ono što je bitno istaći, to je da u osnovni mita uvek se nalazi neki istinit događaj.

Sam termin mitologija predstavlja i naziv nauke koja se bavi sistemskim sakupljanjem i proučavanjem sadržaja, oblika i značenja mitova.
Sunce u keltskoj mitologiji

Postoji zemaljsko Sunce, koje je uzrok svake topline, i svi koji su u stanju vidjeti, vide Sunce, a oni koji su slijepi i ne mogu ga vidjeti, osjećaju njegovu toplinu. Postoji jedno vječno Sunce, koje je izvor svake mudrosti, i oni čija su se duhovna osjetila probudila u život, vidjet će to Sunce i biti svjesni njegova postojanja; ali oni koji nisu ostvarili potpunu duhovnu svijest, mogu ipak shvatiti njegovu moć pomoću unutarnje sposobnosti koja se naziva intuicija. Paracelzus

Ovaj citat upućuje na ono što su mnoge kulture već znale o Suncu, a to je da ono nije središte samo zbog svog položaja, već i zbog svoje vitalne i duhovne moći.

Kelti su bili jedna od kultura koja je prepoznavala važnost Sunca. Imali su mnoga božanstva sa solarnim atributima i svetkovine koje su obilježavale značajne trenutke Sunčeva ciklusa. Na festivalu Beltane (Beltane znači “svijetla vatra” i odnosi se na Sunce) i danas se slavi povratak ljeta. Veliki krijesovi, ponekad od miomirisne borovice, gradili su se zbog pročišćenja i obnavljanja. Beltane se povezuje s Belenusom, zvanim “Svijetli Blistavi” (ili “Blistavi Bog”), jednim od najstarijih i najštovanijih keltskih božanstava. Povezuje ga se s konjem te ga se prikazuje kako jaše nebom u kolima koja vuče konj, što je jedna od karakteristika solarnog božanstva.

 

[Lada]

Mitologija drveća

Naći ćeš više u šumama negoli u knjigama. Drveće i kamenje naučit će te stvarima
koje ti nijedan čovjek neće reći.
Bernard iz Clairvauxa

Priroda je najbolja čovjekova učiteljica, ona postoji i razvija se prema urođenim zakonima i principima, pri čemu ispunjava i slijedi kozmičke arhetipove.

Jedna od manifestacija božanskih snaga je i drveće, duboko štovano u svim kulturama i svim vremenima. Život drveća oduvijek je bio usko povezan sa životom čovjeka. Drveće je predstavljalo manifestaciju svetoga, hijerofaniju, izraz kozmičkih stvaralačkih snaga i jedinstva univerzalnog života.


Na početku povijesnog vremena, Europa je bila prekrivena prašumama u kojima su se rijetke čistine činile poput otoka u zelenom moru. Život ljudi toga vremena bio je najuže povezan sa šumom i drvećem. Drvo je hranilo vatru: sve donedavno drvo i lignit bili su jedina goriva. Drvo je idealna sirovina, laka za obradu i upotrebljiva u različite svrhe. U drveću su živjele pčele koje su davale vosak i med; davalo je i živežne namirnice, ne samo voće, već prije svega šišarice koje su se mljele u brašno i pekle kao kruh. Koristila se i smola prerađena u ljepilo, katran, mirisi poput tamjana te začini.

Čovjek je dugo živio u uskoj simbiozi s drvećem te je vjerovao da njemu zahvaljuje svoj opstanak. U njemu je, štoviše, vidio i podrijetlo svijeta. Kroz drveće su se izražavali univerzalni kozmički principi, utjelovljivalo je snagu života, predstavljalo je aspekte božanskoga, svetoga. Nikada nije bilo štovano samo kao drveće, već uvijek zbog onoga što se kroz njega iskazivalo te što je to podrazumijevalo i značilo.

 

[Lada]

Simbolika stabla
U mnogim mitologijama stablo (ili drvo) je simbol središta svijeta te veze između neba i zemlje jer mu korijenje prodire duboko u zemlju, a grane se šire visoko u nebo.

Kozmičko stablo
Kozmičko je stablo vrlo često, takozvano obrnuto stablo ili arbor inversus, a predstavlja stvaranje kao pokret koji dolazi odozgo. Duhovno korijenje toga stabla leži na nebu, u božanskom svijetu, a njegova se krošnja širi nad svijetom. Povezuje tri razine kozmosa: nebo – svijet bogova, zemlju – svijet ljudi te podzemni svijet – svijet mrtvih.

Kozmičko stablo stoji u središtu svijeta; ono je središnji stup, axis mundi, koji podupire svijet i nalazi se na svetome mjestu. Antičkom čovjeku sveta mjesta predstavljala su mikrokozmos: krajolik od kamena, vode i drveća. Kamen ukazuje na trajnost, nerazorivost i statičnost. Svojim periodičkim obnavljanjem stablo predstavlja svetu moć živoga, a voda i izvor predstavljaju tajne snage iz unutrašnjosti zemlje, klijanje i očišćenje. Ovaj mikrokozmički krajolik s vremenom se reducirao na jedan jedini bitni element: stablo ili sveti stup koji simbolizira kozmos.

 

[Lada]

Drvo života
Drvo je manifestacija života, kroz njega se objavljuje univerzalni, vitalni princip. Neke vrste drveća dosežu starost od više tisuća godina te stoga za čovjeka drvo utjelovljuje vječni život. Drvo soma u Vedama ili haoma u Avesti prikazuju se ponekad i kao izvor ili sveti napitak besmrtnosti.

Za plodove Drveta besmrtnosti uvijek se teško izboriti. Ono se nalazi nakraj svijeta ili na nebu – kao kinesko stablo breskve, P’an mou, čiji plodovi daju besmrtnost – ili na nekom drugom nepristupačnom mjestu, a čuvaju ih čudovišta, kao na primjer jabuke Hesperida ili Drvo života u raju. Simbolika je jasna: čovjek ili heroj mora pronaći put, a pobjeda nad čudovištem ima inicijatsko značenje. Takve ili slične postavke nalazimo u mnogim predajama.

 

[Lada]

Drvo spoznaje
Drvo života i Drvo spoznaje u uskoj su vezi. Mudrost i spoznaja postižu se isto tako teško kao i besmrtnost. Čovjek mora podnijeti velike žrtve i izboriti velike pobjede. Mora stupiti u izravnu vezu sa Stablom svijeta koje kao axis mundi omogućuje uspon do duhovnog svijeta i mistično viđenje. Stablo služi kao kanal spoznaje, osovina je intuicije i izvor inspiracije.

 

[Lada]

POVLENSKA KAMENA KUGLA
Povlen je jedna od planina u lancu Valjevskih planina. Nalazi se na tridesetak kilometara jugozapadno od Valjeva, i čine je više vrhova od kojih su najvažniji Mali, Srednji i Veliki Povlen. To je jedna izrazito lepa i raznovrsna planina, jednostavnog reljefa, i ne mnogo visoka, prošarana raznim lepim pejzažima i prirodnim zanimljivostima odnosno kreacijama prirode, ali sa druge strane vrlo ćutljiva i ćudljiva, često skoro cela obavijena u oblake, te zbog toga i zbog gustih šuma i dubokih kanjona, ispresecanih brojnim i hučećim, pitkim vodenim tokovima: manjim i većim potocima i rečicama i raznolikom bujnom vegetacijom, i
tek tu i tamo po nekim manjim proplankom, teško prohodna, i nevoljno pušta u sebe bilo koga ko hoće da uđe u nju. Planina koja u sebi krije mnoge samo sebi svojstvene osobenosti, stimulativne da se potraže, nađu, vide i upoznaju: prirodne izuzetnosti, planinska sela, kulturno istorijska bogatstva, verske objekte, te već pomenute tajanstvene klance u kojima krije neke od svojih najtajanstvenijih lepota i tajni, kao što je čudnovata, neobična, tajanstvena, misteriozna kamena kugla u jednom od kanjona i reci u njoj planine Povlen


Ova kamena kugla, prečnika 102 santimetra, a obima približno 320 santimetara, nalazi se u Milinkovom potoku, pritoci Poličke reke, reke u slivu reke Jablanice, na nadmorskoj visini od 890 metara. Mestu koje je, vrlo živopisno i teško pristupačno. Od ulaza u oblast gde se u
jednom malom kanjonu i potoku u tom kanjonu ona nalazi put ide najpre kroz jednu, pa drugu šumu, gustu i mračnu, pa onda kroz šumu paprati džinovskih razmera, i onda preko jednog oborenog debla palog preko potoka u kanjonu, bogatog vodom, koja kroz njega teče u kaskadama, praveći u gornjem delu kanjona i reke velike a u donjem male vodopade,
do onog mesta u njemu gde je kugla. Kao i kada su u pitanju druge kamene kugle u svetu i o ovoj kamenoj kugli se malo toga zna. I kao i kod drugih, postoji više priča i ’’istina’’ o njenom poreklu i za sve kažu da su baš one te prave i istinite, a one druge ne. Mišljenja idu od toga da je došla iz svemira, da je obredni kamen,…odnosno da je nastala prirodnim putem… S tim što za razliku od drugih kugli po svetu ova u Milinkovom potoku u Srbiji, na sebi ima neke znake. Tačnije urezane crteže. Njih pet. Istaknutih i vidljivih Čije se poreklo i suština ne znaju. Bilo kako bilo, ovo je još jedna prvorazredna prirodno/neprirodna
izuzetnost zemlje Srbije, koju vredi pronaći, obići, videti i upoznati.
Nastale su vulkanskom aktivnošću, u podvodnim tektonskim poremećajima koji su slični onima koji danas potresaju područje Japana, pre 150 miliona godina, kada je na području Povlena bilo more.

Nauka je ostala imuna i neosetljiva na proizvoljne, mitske predstave o toj pojavi. No, činjenično, suvoparno objašnjenje ne raspaljuje maštu ni lokalnog, planinskog življa na Povlenu, ni avanturista - istraživača, pa zato u narodu, (čak i kod učenih), mistične predstave o tome pobeđuju naučnu istinu i - nastavljaju da žive. Sve na pobrđu Povlena pogoduje mitu.

Bogata i tajanstvena prošlost, nesvakidašnji predeli, nedostupne i tajnovite planinske vrleti, čak i neobična lokalna toponimija koja je u neskladu (Mali Povlen je, sasvim nelogično, viši od Velikog), ali najviše - bistri i maštoviti ljudi. Po predanju ovdašnjih gorštaka, služila je za vezivanje brodova u vreme kada je ovde, kako kažu - bilo more.

Zbilja otkrivaju neobično stenje koje neodoljivo podseća na morske hridi, ali od školjki, morskog peska pa ni alke za vezivanje lađa - ni traga...

 

[Lada]

Misterije Radan planine

Radan planina na jugu Srbije, sem u partizanskim hronikama, prilicno je nepoznata sirem gradjanstvu. Na njoj je 1943. godine Slobodan Penezic Krcun, formirao OZNU, koja je s vremenom postala ideoloska prostirka za brojne partizanske zlocine. Na njoj je krajem rata, boraveci u svojstvu nacelnika partizanske bolnice, doktor Mladen Stojanovic zapazio jedan interesantan fenomen, a to je da rane kod ranjenika veoma brzo zaceljuju. Pa otuda ne cudi njegov pisani amanet i poziv da se buduce generacije ukljuce u izucavanje ovog fenomena. I to multidisciplinarno. Medjutim, koliko je poznato, ovo nepoznato svojstvo Radan planine niko do sada nije izucavao.



Od brojnih fenomena ove planine dva su najpoznatija: na jednom mestu voda teče uzbrdo, a u jednoj travki nalazi se protivotrov od zimjskog ujeda…

Za najboljeg poznavaoca Radan planine vazio je pokojni leskovacki profesor dr Vidak Jovanovic. On je na Radanu proveo silno vreme, multidisciplinarno izucavajuci ovu planinu. Planirao je da svoja saznanja posle odlaska u penziju sistematizuje. Iako u punoj snazi i vrlo vitalan, iznenada je umro odnevsi sa sobom brojne tajne u grob.

Osim mnogih stvari on je na Radanu tragao za nepoznatom travkom, za koju je imao dokaze da sadrzi protivotrov od zmijskog ujeda.

Vrsio je na naki nacin pomalo surove eksperimente. Pustali su da zmija otrovnica ujede macku. Macka bi potom najvecom brzinom zazdila u sumu i vracala se sutradan ziva i zdrava.

Potom bu i macijem zelucu nalazio ostatke neke travke koju je zatrovana macka, sluzeci se praiskonskim nagonom za odrzanje, pronalazila, ali profesoru Jovanovicu nije uspelo da utvrdi o kojoj se travki radi. Eksperiment je ponavljan u vise navrata i uvek bi macka prezivela, ali je bilo tesko pratiti je kroz gustu sumu do lekovite travke i tako travka nikada nije bila otkrivena.

ČUDNA VODA

Na Radan planini se ispoljava i jedan krajnje neobican fenomen, u naucnom smislu poznat kao gravitaciona anomalija. A to je da voda tece uzbrdo. Da budemo precizniji radi se o Ivanjskom potoku koji na jednom mestu, blizu Partizanskog doma, odista tece uzbrdo. I zacudjuje. Ovaj fenomen nije bas nepoznat i naucnici su ovo mesto znatno ranije posecivali.

Mestani koji zive u blizini tog mesta ovu cudnovatu pojavu objasnjavaju delovanjem natprirodnih sila, trude se da ga zaobidju i jednostavno ľ gledaju svoja posla. Medjutim, nauka kaze da se gravitacione anomalije manifestuju tako sto se na mestima njihovog ispoljavanja oseca umanjeno ili cak sasvim obrnuto dejstvo zemljine teze. Tako, na pomenutom mestu na Radanu voda tece uzbrdo ako se prolije na put, a otkoceno vozilo samo od sebe pocinje da se krece u smeru suoprotnom od ocekivanog ľ takodje uzbrdo.
Ovakvi fenomeni u svetu nisu bas nepoznati. Postoje odavno poznata mesta na kojima se ispoljavaju ľ Kavkaz, Kina, Amerika, Kanada ali je zanimljivo da ih u Srbiji, sem na Radanu, nema na drugim mestima. Preduslov da takva mesta budu otkrivena jeste da preko njih prolazi nekakav put. U suprotnom obično ostaju nezapažena.


fokus.rs

 

[Lada]

Vražje jezero
Nekada davno Jezera (danas prostrana, ali ogolela površina) bila su sva pod borovom šumom. I onda je grom zapalio jedan crni bor, vatra krenula i vetar je razneo po šumi.
A šuma je bila puna svakojakih zveri i utvara. Zveri su pobegle na Durmitor, vile se vinule u oblake, a vrag se sa svojom ženom sklonio u jezero. Tako su na dnu jezera napravili divan dvorac, sav od ledenih kristala. Zato je ovo jezero i dobilo ime Vražje i mada je toplije od gotovo svih 18 jezera na Durmitoru, uvek je hladno, jer se, navodno, od vražjeg ledenog dvorca širi studen.
A čim je dole vrag sa ženom, onda mira nema. Zato se, kažu često dešava da čim neka devojka zapliva preko jezera, izroni vrag iz svog dvorca, zgrabi je i odvuče na dno. Ako je zaplivao neki ugledan momak, onda iz dvorca iskače vražica, zgrabi momka za noge i dovuče u svoje dvorske odaje na dno jezera.
Neki kažu da se vrag obično pojavljuje u prvi mrak čak i na obali. Nekad su ga viđali i u obliku crnog paripa, a nekad se pojavi i u obliku crnog bika. Tada pase travu, strašno njišti i rže, buče i riče.
Ali, legenda ne bi bila ono što jeste da nije istovremeno i neka poruka ljudima. I ovde je vešto uobličena jedna poruka i jedno iskustvo.
Naime, u Vražjem jezeru ima dosta hladnih izvora, od hladne vode hvataju grčevi. I neukost se plaća, jer po okolnim selima ima dosta slabih plivača. I dok se stariji ljudi ne usuđuju da preplivaju jezero dotle se momci i devojke više uzdaju u snagu nego u veštinu i zato se tope.
Zaista, ovo jezero je dosad progutalo dosta divne mladosti i možda su zato stari ljudi, umesto saveta, ostavili ovu legendu kao upozorenje.

 

[Lada]

SVETOVID, ČETVOROGLAVI:
Svici, oko ratnika na belom konju

Svetovid je bog sa četiri glave, ali pod tom odlikom nije se podrazumevalo božanstvo-monstrum. U pitanju je samo mali panteon važnih slovenskih bogova: Peruna, Svaroga, Lade i Mokoše (kod Srba Vide). Ovako udruženi, gledali su na sve strane sveta i zaslužili ime Svetovida (Svevida).

Svevidost ovog boga podrazumevala je i sveobuhvatnost Univerzuma, pa je na Svetovidovim kipovima predstavljen gornji (duhovni) svet, zemaljski (ljudski) i donji (adski). Sloveni su stvorili predstavu o noćnom jahaču Domovoju, pa je konj na kipu Svetovida predstavljao gornji svet, srednji je prikazivala figura žene, a donji Dabo - istovetan predstavi đavola u hrišćanstvu.

Svetovid je i ratnik. Predstavljan je sa mačem i rogom. Bio je vezan za svice (kresnice) i belog konja. Ratnik na belom konju predstavlja simbol pobede i do naših vremena. Od biljaka, Svetovida su simbolizovali: božur, vidovčica, ivanjsko cveće, javor i jasen. Pored mača i roga, obeležja su mu zastave, gusle i amajlije od zlata, srebra, kamenja, roga, kosti i drveta. Kultna mesta su hramovi i trebišta. Obredne radnje su oba-vljala kola omladine, predvođena rusalkama - u hrišćanstvu kra-ljicama. U čast Svetovida su se preskakale vatre i prolazilo se ispod cvetnih venaca i time su se slavili proleće, leto i jesen. Muzika je bila neprekidna, pa su žene padale u trans - padalice koje susrećemo i danas u Istočnoj i Južnoj Srbiji. Dani Svetovida su od Svetog Vida do Ivanjdana. Njegove funkcije u hrišćanstvu, pokrivaju: Sveti Vid i Sveti Lazar.

 

[The Graeat Gatsby]

Šta je mitologija? Koje značenje ima pojam mitologija, a koje pojam mit?
Mitologija je nauka koja sistematiski sakuplja i proučava sadržaj, oblik, značenje i poreklo mitova.

Ovaj pojam se takođe koristi da ozači skup mitova i legendi o božanstvima i herojima.

Iako većina ljudi zna za pojam mitologija, malo njih ima pravilnu percepciju šta on stvarno predstavlja i koja značenja ima. Naime, većina nas zna da je mitologija skup legendi o određenom božanstvu ili heroju, a da li znate da to nije jedino značenje koje ima ova reč?

Ako posmatramo pojam mitologija sa etimološke strane, videćemo da ova reč predstavlja složenicu grčkih reči: mitos – što znači bajka, priča i logos – što znači nauka, znanje, govor. U najopštijem značenju koje ovaj pojam ima na našim prostorima on predstavlja skup mitova, epova i legendi o polubogovima, božanstvima i herojima koji pripadaju određenoj etničkoj skupini.

Na svetu najpoznatija je grčka mitologija, a odmah za njom sledi rimska. Obe mitologije prepune su priča i legendi o bogovima koje pokušavaju da objasne nastanak sveta, davne početke civilizacije, struktura kosmosa, ali i prošlost i budućnost čoveka

kud bas slika kompijuterske igre age of mithology?

 

[Neprilagođena]

Ejra i Lucijus

U ona davna vremena dok u šumama još obitavahu vile i svakojaka druga bića, a noći behu opasne i tajanstvene, mlad vojnik jahao je kroz šumu. Vraćao se on u svoj logor iz grada. Imao je nešto slobodnog vremena i nekoliko bakrenjaka u kesi, pa odlučio proveseliti se malo sa drugim vojnicima u krčmi. Zaređali pehari vina, orila se pesma, a bakrenjaka bivaše sve manje.

Kad je noć zacrnila, krene on natrag. Mesečina obasjavaše put i polja, ali u šumi guste krošnje sprečile joj prolaz i beše mračno. Promaši vojnik put i zaluta. Ni ne znajući odlazio je sve dalje od staze, a šuma bejaše sve tamnija i sve gušća. Stegne mu se oko srca, jer čuo je puno puta ljude govoriti kako ne valja po noći naći se duboko u šumi, daleko od svega poznatog sveta.

Odjednom začu umilnu pesmu koja dopiraše iz tame. Začudi se i sve nekako i ne htejući sasvim, krene prema njoj. I ugleda proplanak mesečinom posrebren, a na proplanku vile se uhvatile u kolo i plešu. Sve devojke mlade i ljupke, a duge kose vijore za njima koliko se brzo okreću. U sred kola najlepša među njima stoji i peva, a glas joj zvonak i mio kao u slavuja. Zlatne joj kose dopiru do uzanoga struka, a u ruci drži tamburin kojim plesu daje ritam. Oko gležnjeva zveckaju joj srebrni praporci.

Očaran, vojnik zaboravi na oprez i opaziše ga vile. Pesma zamre, kolo se zaustavi. Pobegnu vile, a ostade samo ona što je pevala. Priđe ona njemu i upita ga:

- Ko si ti junače i šta te dovede u šumu u to gluvo noćno vreme?

Ispriča joj kako beše u gradu, kako je ispio nekoliko pehara slatkog vina, kako je pevao vesele pesme u gostionici sa ostalim vojnicima. I sad ga prevari noć pa je izgubio put u mračnoj šumi. Vrlo mu se svidela njena pesma te je upita za ime.

- Zovem se Ejra, reče vila, a kako je tebi ime, junače?

- Ja sam Lucius, odvrati vojnik. Pomislih, možda mi možeš pomoći da pronađem put prema logoru.

- Ako mi otpevaš one pesme što si pevao u gradu, pokazaću ti put, prihvati ona.

Vojnik pristade i otpeva joj sve vesele i pomalo raskalašene pesme koje se pevaju u veselom društvu kad se već popije pehar - dva vina. Svidele se vili pesme i ona pozva svoje prijateljice koje se opet uhvatiše u kolo i zavrtiše oko njega dok je pevao. Vila Ejra stajala je uz njega i pratila ga na tankoj svirali. Kolo se okretalo sve brže i brže... Zavrti se mladiću u glavi, zacrni mu se pred očima i on izgubi svest.

Probudio se u zoru koja beše već zarudila. U blizini njegov konj pasao sočnu travu, a u daljini video se logor u jutarnjoj izmaglici. Uzjaha vojnik konja i krene put logora, prevrćući po mislima sve što je doživio te noći. Pri dolasku u logor kleo se svojem starješini Duccusu kako se izgubio u šumi i našao vile koje su ga odvele na pravi put, ali mu i odzele oružje i štit. Duccus ga je pustio, jer je razumeo kako vino može pomutiti mlad mozak.

Od tada, mnogi se seljani, a i poneki vojnik, zakleše kako se u noćima punog Meseca iz vinarije često čulo veselo pevanje onakvih pesama kakve se inače pevaju u gostionicama uz poneki pehar vina.

 

[Baudrillard]

Sunce u keltskoj mitologiji​

Postoji zemaljsko Sunce, koje je uzrok svake topline, i svi koji su u stanju vidjeti, vide Sunce, a oni koji su slijepi i ne mogu ga vidjeti, osjećaju njegovu toplinu. Postoji jedno vječno Sunce, koje je izvor svake mudrosti, i oni čija su se duhovna osjetila probudila u život, vidjet će to Sunce i biti svjesni njegova postojanja; ali oni koji nisu ostvarili potpunu duhovnu svijest, mogu ipak shvatiti njegovu moć pomoću unutarnje sposobnosti koja se naziva intuicija. Paracelzus
Ovaj citat upućuje na ono što su mnoge kulture već znale o Suncu, a to je da ono nije središte samo zbog svog položaja, već i zbog svoje vitalne i duhovne moći.
Kelti su bili jedna od kultura koja je prepoznavala važnost Sunca. Imali su mnoga božanstva sa solarnim atributima i svetkovine koje su obilježavale značajne trenutke Sunčeva ciklusa. Na festivalu Beltane (Beltane znači “svijetla vatra” i odnosi se na Sunce) i danas se slavi povratak ljeta. Veliki krijesovi, ponekad od miomirisne borovice, gradili su se zbog pročišćenja i obnavljanja. Beltane se povezuje s Belenusom, zvanim “Svijetli Blistavi” (ili “Blistavi Bog”), jednim od najstarijih i najštovanijih keltskih božanstava. Povezuje ga se s konjem te ga se prikazuje kako jaše nebom u kolima koja vuče konj, što je jedna od karakteristika solarnog božanstva.



Drugi poznati keltski bog Sunca je Lugh čije ime znači “onaj koji svijetli” ili “blještavo svjetlo”. Ime mu se nalazi u korijenu poganskog festivala Lughnasadh (koji je ujedno irsko-gaelski naziv za mjesec kolovoz). Bio je bog zaštitnik Lugdunuma (danas Lyon u Francuskoj) i povezan s mnogim umijećima i vještinama, uključujući umjetnosti i obrte, trgovinu, poznavanje povijesti, liječenje, rat i kovački zanat. Njegovi su simboli bili gavrani te bijeli jelen u Walesu. Predstavljen je kao kralj, vođa vojske, ali i moćan bog koji donosi svjetlost svijetu.



Sunce se predstavljalo i ženskim božanstvima. U irskom gaelskom jeziku riječ za Sunce je Grian. Iako o Grian nema sačuvanih mitova, ona se može naći u nazivima mjesta poput Lough Graney i Tuamgraney. Ona je zimsko Sunce, a njezina sestra, odnosno njezin drugi aspekt je Áine, ljetno Sunce. Áine je božica obilja, nadzire usjeve i stoku, a ponekad je predstavlja crveni konj.


Étaín je druga keltska božica za koju se smatra da je povezana sa Suncem. Prvobitno je bila božica Sunca, a zatim je postala božica Mjeseca. Ona je junakinja dobro poznate priče iz keltske mitologije, Tochmarc Étaíne (Udvaranje Étaíni). Budući da je bila vjerna ljubavi i svom istinskom ja, ona se ponovno rodila i postala besmrtna. Elementi koji su sveti Étaíni su Sunce, zora, more, kiša, voda, leptiri, cvjetovi jabuke i labudovi. Ona je božica iscjeljenja, ponovnog rođenja i seljenja duša.
“Trostruka božica” Brigid vlada ranim proljetnim ekvinocijem, svjetlošću i vatrom, što odgovara njezinoj ulozi božice vatre i svjetla. Brigid je također bila poznata po mnogim drugim imenima, ali sva ta različita božanstva bila su božice u svoja tri vida: Vatra nadahnuća, Vatra ognjišta i Vatra kovačnice.
Sunce je izvor cjelokupnog života na Zemlji i možemo pronaći različite aspekte ovog izvora života predstavljene u raznim keltskim božanstvima koja utjelovljuju volju, mudrost, životvornu obnovu i iscjeljujuće energije.

Autor: Pinar Akhan
S engleskog prevela: Dijana Kotarac