MIŠOVI
Čudan je život iz kog god ugla pogledaš. Gde god da sam stala za ovih mojih 47 godina, odakle god da sam bacila pogled.......videla sam lavirint i gomilu slagalica. Ebiga.......po nekad zaista imam osećaj da smo kao oni mali laboratorijski miševi koji vodjeni nagonom trčkaraju unezvereno kroz hodnike ne bi li došli do komadića sira stavljenog na drugom kraju lavirinta. A onaj tamo, asistent, stoji i štopuje vreme sirotom mišonji. I tako, iz jednog u drugi lavirint, krivudavim hodnicima trče svi mišići ovoga sveta dok im maleno srce lupa brže nego što treba u večitoj trci.....prolazno vreme im meri neumoljiva štoperica onog asistenta. I šta u toj situaciji da radi siroti miš?
Da trči svoj maraton ali i da gleda kud prolazi. To gledanje krajolika i drugih miševa je jako važno. Možda sretne na tom putu drugog miša.......ma srešće ga sigurno, samo da li će ga prvo videti a zatim i prepoznati kao srodnu mišju dušu......e, to je već problem.
Dakle, ima strašno brzih mišonja. U brzini sitne okice samo letimično predju preko lika drugog mišonje....ne vide, ne registruju, ne zapamte.....greota bre. To je sorta „večito žurni miš“.....oni samo jure od cilja do cilja, kao olujni vetar su.....ne vide nikoga i ništa, ne pamte nikoga i ništa jer nemaju kad, a nemaju kad jer ih ne zanima......da ih zanima vremena bi našli. Ruše prepreke, sobaljuju druge mišove ne osvrćući se na nered koji ostavljaju za sobom. Nikada ne plaču, nikada ne tuguju ni za kim i ni za čim. Ma brzina ubi miša a ne trčanje....i kada se umoran zaustavi na nekoj krivini da predahne......pogleda iza sebe i šta vidi.......ništa.... samo predjen put unezverenim trčećim korakom....u oku nema slika, u srcu nema osećanja, u glavi mu je samo brzina i spisak ciljeva....Spisak ne greje noću, nema vragolast pogled i ne kuva kafu za umornu dušicu, a vala i ne raspravlja se...što jest, jest. Brzi, uplašeni miš solista. Kada ga pitate da li je mišji život lep ili ružan, on ne zna da odgovori.