Ne teži uman čovjek zadovoljstvu, nego nastoji izbjeći bol.
Život nam nije dan da ga uživamo, nego da ga izdržimo.
Mišljenje da užitak usrećuje ludost je koju požuda gaji na vlastitu kaznu.
Najveća je ludost ovu pozornicu jada pretvarati u mjesto za uživanje.
Budala juri za užicima i zatim vidi da se prevario, mudar čovjek, međutim, koliko je u njegovoj moći, izbjegava zla.
Gotovo sav sjaj i raskoš ovoga svijeta samo je kazališna dekoracija.
Najlakše se ruši sreća koja počiva na širokom temelju.
Život, makar i dugovječan bio, prekratak je za ostvarenje velikih planova.
Na ovom se svijetu može steći pouka, ali sreća ne.
Prošlost je gotovo uvijek bila drugačija no što nam se čini, budućnost gotovo uvijek ispada drugačija no što je zamišljamo - samo je sadašnjost stvarna.
Ludo je zbog propalih nada u prošlosti, ili zbog zabrinutosti za budućnost, kvariti si dobar trenutak u sadašnjosti.
Što manje vidimo, što se u užem krugu ljudi krećemo, što u manjim razmjerima djelujemo, to smo sretniji, pod uvjetom da uspijevamo izbjeći dosadi.
Tko ne promišlja vlastito životno iskustvo, puštajući život da tek tako prolazi, taj živi kaotično.
Usiljenost je nerazdvojni drug svakog društva, i to nam tim teže pada što je naša individualnost znatnija.
Što više netko stoji na rang-listi prirode, to je neizbježnije usamljen.
Oni koje je priroda postavila visoko (u moralnom i intelektualnom pogledu) loše prolaze u ljudskom društvu.
U svakom društvu održava prevagu ono što je prostačko.
Ma koliko tijesno ljudi bili povezani prijateljstvima, ljubavlju i brakom, na kraju krajeva svaki je čovjek samo sam sebi iskreni prijatelj.
Ljude u društvo tjera unutrašnja praznina i dosada.
Mudar čovjek, kad je to potrebno, smanjuje vlastite potrebe da bi sačuvao ili proširio svoju slobodu.
Jedan jedini čovjek bogata duha dovoljno je društvo umnome, a ako je (uman čovjek) okružen samo prosječnim ljudima – bolje da je u društvu više njih.
Iz svjetine, koja sve ispunjava i pokriva u beskrajnoj količini, s vremenom se nekolicina uvuče i ugura u društvo boljih ljudi, koje se okupilo radi nekog višeg cilja; ti onda ubrzo stvar ili pokvare ili je tako izopače da više nimalo ne nalikuje na ono što je s početka trebala biti.
Druževnost nas neminovno dovodi u dodir s ljudima od kojih je većina moralno loša, a intelektualno tupa ili pokvarena.
Zemlja je prepuna ljudi koji ne zaslužuju da (bolji) čovjek s njima govori.
Pošto se prostaci ne mogu uzdići na razinu plemenitijih ljudi, ne preostaje im drugo nego plemenitije ljude nastojati povući na svoju razinu.
Samoća je sudbina svih značajnijih duhova.
Treba češće gledati na one kojima ide gore nego nama, nego na one kojima izgleda da ide bolje.
Svaki je dan jedan mali život, svako buđenje i ustajanje – jedno malo rođenje, svako svježe jutro – jedna mala mladost, a svako lijeganje i spavanje – jedna mala smrt.
Većinom nas tek gubitak neke stvari poučava o njenoj vrijednosti.
Uzaludno je nastojati mijenjati ljudsku individualnost.
Što je čovjek odličniji tim teže nalazi prijatelje te se veoma raduje kada sretne barem vrlo malo sličnog čovjeka.
I u slučajevima velikog slaganja među ljudima česte su međusobne prolazne disharmonije uslijed različitosti trenutnog raspoloženja.
Mudro je pokazivati se znancima i prijateljima samo u većim vremenskim razmacima: vrijeme idealizira sjećanje.
Svatko vidi drugoga u mjeri vlastitih duševnih značajki: prostak u odličnijima od sebe ne vidi ništa više no što postoji u njegovoj individualnosti, zato je za ljude viših sposobnosti bolje da se prostijih od sebe klone.
Većina je ljudi toliko subjektivna da sve vidi samo u vezi sa sobom, ma kako ta veza katkada bila daleka; oni nisu u stanju nimalo objektivno nešto pojmiti, naročito kada su u pitanju njihovi interesi i njihova taština, te ih se može pridobiti samo laskanjem.
Ljudi, kao i djeca, postaju neučtivi kada smo prema njima previše popustljivi i ljubazni.
Ako osjete da su nam potrebni, ljudi postaju obijesni i arogantni.
Nadmoć u druženju se postiže samo ako drugima pokažemo da nam nisu potrebni.
Plemenitije naravi, za razliku od prostaka, barem u mladosti, kada uslijed nedostatka životnog iskustva polaze od sebe, pokazuju neobičnu manjkavost u poznavanju ljudi i života, te bivaju lako prevareni i zavedeni od prostačke većine.
Valja nam se brižljivo čuvati da o čovjeku s kojim smo se prvi puta sreli ne steknemo previše povoljno mišljenje, jer ćemo se u većini slučajeva, na vlastitu štetu i sramotu, razočarati.
Kad se netko ponaša bezobzirno u malim stvarima, držeći samo do vlastite koristi i udobnosti, bez obzira na štetu po druge ljude, taj je sigurno i u krupnim stvarima, ma kako to uspješno prikrivao, nitkov i treba ga se kloniti.
Oprostiti i zaboraviti znači odbaciti stečeno dragocjeno iskustvo.
Kad bi u ljudi dobro bilo jače od zla moglo bi se računati na njihovu zahvalnost, pravednost i ljubav, ali kako je u stvarnosti obratno, bolje je računati na njihov strah.
Ljudi mijenjaju raspoloženje i ponašanje isto onako brzo, kako se mijenja njihov interes.
Divljaci jedan drugoga ubijaju, a pitomi ljudi – varaju.
Nitko nema takav karakter da bi mogao biti prepušten sam sebi da čini što mu volja.
Tko se afektirajući hvali nekom osobinom, zapravo priznaje da je nema.
Ljudi u pravilu nisu svjesni vlastitih nedostataka svake vrste, ali zato odlično vide nedostatke drugih ljudi.
Zbog urođenog egoizma ljudske naravi idealno prijateljstvo jedva da može postojati, ali tu i tamo ima međuljudskih odnosa s trunkom nečega takvog.
Prijatelji kažu da su iskreni, ali neprijatelji to doista jesu.
Dok pripadnost višem staležu i veće bogatstvo mogu među ljudima računati na poštovanje, očigledna umna nadmoć to nipošto ne može, te će u najboljem slučaju biti ignorirana.
Kako su za napredovanje u svijetu poznanstva i prijateljstva najvažnije sredstvo, u pravilu se ne smije njegovati uznositost u odnosu na ljude nižih kvaliteta – tako se, naime, ne pribavljaju prijatelji.
Lako je ljude uvrijediti, ali ih je teško, ako ne i potpuno nemoguće, popravljati; treba se, stoga, uzdržavati od neumjesnih primjedbi u razgovoru s drugim ljudima.
Bolje je svoju razumnost pokazivati onime što prešućujemo, nego onime što kazujemo, naročito kada su u pitanju osobne stvari.
Očitovati srdžbu ili gnjev riječima nije razborito, treba to činiti djelima, što će biti tim lakše što smo više izbjegli ono prvo.
Mi smo u životu često luđi no što mislimo da jesmo.
Da bi se mudro živjelo treba stalno imati pred očima tijek vremena i promjenjivost stvari.
U ljudskom životu slučaj igra tako veliku ulogu da je nerazborito planirati suviše unaprijed.
Mudar čovjek ni zbog čega ne upada u neobuzdano oduševljenje, ali niti u duboku tugu.
Ljudska je sudbina općenito jadna i zla kojima je ljudski život izložen bezbrojna su; da se u to čovjek uvjeri dovoljno je pogledati svuda oko sebe, ali to, dakako, nipošto ne znači da ne treba izbjegavati zla koja se izbjeći daju.
U konačnici, sve što se događa, događa se po nekoj nužnosti; svijest o tome može nam olakšati mirno podnošenje nesreća.
Mada se za loša djela ispašta na onom svijetu, za gluposti se ispašta još na ovom."
Sa neta
Život nam nije dan da ga uživamo, nego da ga izdržimo.
Mišljenje da užitak usrećuje ludost je koju požuda gaji na vlastitu kaznu.
Najveća je ludost ovu pozornicu jada pretvarati u mjesto za uživanje.
Budala juri za užicima i zatim vidi da se prevario, mudar čovjek, međutim, koliko je u njegovoj moći, izbjegava zla.
Gotovo sav sjaj i raskoš ovoga svijeta samo je kazališna dekoracija.
Najlakše se ruši sreća koja počiva na širokom temelju.
Život, makar i dugovječan bio, prekratak je za ostvarenje velikih planova.
Na ovom se svijetu može steći pouka, ali sreća ne.
Prošlost je gotovo uvijek bila drugačija no što nam se čini, budućnost gotovo uvijek ispada drugačija no što je zamišljamo - samo je sadašnjost stvarna.
Ludo je zbog propalih nada u prošlosti, ili zbog zabrinutosti za budućnost, kvariti si dobar trenutak u sadašnjosti.
Što manje vidimo, što se u užem krugu ljudi krećemo, što u manjim razmjerima djelujemo, to smo sretniji, pod uvjetom da uspijevamo izbjeći dosadi.
Tko ne promišlja vlastito životno iskustvo, puštajući život da tek tako prolazi, taj živi kaotično.
Usiljenost je nerazdvojni drug svakog društva, i to nam tim teže pada što je naša individualnost znatnija.
Što više netko stoji na rang-listi prirode, to je neizbježnije usamljen.
Oni koje je priroda postavila visoko (u moralnom i intelektualnom pogledu) loše prolaze u ljudskom društvu.
U svakom društvu održava prevagu ono što je prostačko.
Ma koliko tijesno ljudi bili povezani prijateljstvima, ljubavlju i brakom, na kraju krajeva svaki je čovjek samo sam sebi iskreni prijatelj.
Ljude u društvo tjera unutrašnja praznina i dosada.
Mudar čovjek, kad je to potrebno, smanjuje vlastite potrebe da bi sačuvao ili proširio svoju slobodu.
Jedan jedini čovjek bogata duha dovoljno je društvo umnome, a ako je (uman čovjek) okružen samo prosječnim ljudima – bolje da je u društvu više njih.
Iz svjetine, koja sve ispunjava i pokriva u beskrajnoj količini, s vremenom se nekolicina uvuče i ugura u društvo boljih ljudi, koje se okupilo radi nekog višeg cilja; ti onda ubrzo stvar ili pokvare ili je tako izopače da više nimalo ne nalikuje na ono što je s početka trebala biti.
Druževnost nas neminovno dovodi u dodir s ljudima od kojih je većina moralno loša, a intelektualno tupa ili pokvarena.
Zemlja je prepuna ljudi koji ne zaslužuju da (bolji) čovjek s njima govori.
Pošto se prostaci ne mogu uzdići na razinu plemenitijih ljudi, ne preostaje im drugo nego plemenitije ljude nastojati povući na svoju razinu.
Samoća je sudbina svih značajnijih duhova.
Treba češće gledati na one kojima ide gore nego nama, nego na one kojima izgleda da ide bolje.
Svaki je dan jedan mali život, svako buđenje i ustajanje – jedno malo rođenje, svako svježe jutro – jedna mala mladost, a svako lijeganje i spavanje – jedna mala smrt.
Većinom nas tek gubitak neke stvari poučava o njenoj vrijednosti.
Uzaludno je nastojati mijenjati ljudsku individualnost.
Što je čovjek odličniji tim teže nalazi prijatelje te se veoma raduje kada sretne barem vrlo malo sličnog čovjeka.
I u slučajevima velikog slaganja među ljudima česte su međusobne prolazne disharmonije uslijed različitosti trenutnog raspoloženja.
Mudro je pokazivati se znancima i prijateljima samo u većim vremenskim razmacima: vrijeme idealizira sjećanje.
Svatko vidi drugoga u mjeri vlastitih duševnih značajki: prostak u odličnijima od sebe ne vidi ništa više no što postoji u njegovoj individualnosti, zato je za ljude viših sposobnosti bolje da se prostijih od sebe klone.
Većina je ljudi toliko subjektivna da sve vidi samo u vezi sa sobom, ma kako ta veza katkada bila daleka; oni nisu u stanju nimalo objektivno nešto pojmiti, naročito kada su u pitanju njihovi interesi i njihova taština, te ih se može pridobiti samo laskanjem.
Ljudi, kao i djeca, postaju neučtivi kada smo prema njima previše popustljivi i ljubazni.
Ako osjete da su nam potrebni, ljudi postaju obijesni i arogantni.
Nadmoć u druženju se postiže samo ako drugima pokažemo da nam nisu potrebni.
Plemenitije naravi, za razliku od prostaka, barem u mladosti, kada uslijed nedostatka životnog iskustva polaze od sebe, pokazuju neobičnu manjkavost u poznavanju ljudi i života, te bivaju lako prevareni i zavedeni od prostačke većine.
Valja nam se brižljivo čuvati da o čovjeku s kojim smo se prvi puta sreli ne steknemo previše povoljno mišljenje, jer ćemo se u većini slučajeva, na vlastitu štetu i sramotu, razočarati.
Kad se netko ponaša bezobzirno u malim stvarima, držeći samo do vlastite koristi i udobnosti, bez obzira na štetu po druge ljude, taj je sigurno i u krupnim stvarima, ma kako to uspješno prikrivao, nitkov i treba ga se kloniti.
Oprostiti i zaboraviti znači odbaciti stečeno dragocjeno iskustvo.
Kad bi u ljudi dobro bilo jače od zla moglo bi se računati na njihovu zahvalnost, pravednost i ljubav, ali kako je u stvarnosti obratno, bolje je računati na njihov strah.
Ljudi mijenjaju raspoloženje i ponašanje isto onako brzo, kako se mijenja njihov interes.
Divljaci jedan drugoga ubijaju, a pitomi ljudi – varaju.
Nitko nema takav karakter da bi mogao biti prepušten sam sebi da čini što mu volja.
Tko se afektirajući hvali nekom osobinom, zapravo priznaje da je nema.
Ljudi u pravilu nisu svjesni vlastitih nedostataka svake vrste, ali zato odlično vide nedostatke drugih ljudi.
Zbog urođenog egoizma ljudske naravi idealno prijateljstvo jedva da može postojati, ali tu i tamo ima međuljudskih odnosa s trunkom nečega takvog.
Prijatelji kažu da su iskreni, ali neprijatelji to doista jesu.
Dok pripadnost višem staležu i veće bogatstvo mogu među ljudima računati na poštovanje, očigledna umna nadmoć to nipošto ne može, te će u najboljem slučaju biti ignorirana.
Kako su za napredovanje u svijetu poznanstva i prijateljstva najvažnije sredstvo, u pravilu se ne smije njegovati uznositost u odnosu na ljude nižih kvaliteta – tako se, naime, ne pribavljaju prijatelji.
Lako je ljude uvrijediti, ali ih je teško, ako ne i potpuno nemoguće, popravljati; treba se, stoga, uzdržavati od neumjesnih primjedbi u razgovoru s drugim ljudima.
Bolje je svoju razumnost pokazivati onime što prešućujemo, nego onime što kazujemo, naročito kada su u pitanju osobne stvari.
Očitovati srdžbu ili gnjev riječima nije razborito, treba to činiti djelima, što će biti tim lakše što smo više izbjegli ono prvo.
Mi smo u životu često luđi no što mislimo da jesmo.
Da bi se mudro živjelo treba stalno imati pred očima tijek vremena i promjenjivost stvari.
U ljudskom životu slučaj igra tako veliku ulogu da je nerazborito planirati suviše unaprijed.
Mudar čovjek ni zbog čega ne upada u neobuzdano oduševljenje, ali niti u duboku tugu.
Ljudska je sudbina općenito jadna i zla kojima je ljudski život izložen bezbrojna su; da se u to čovjek uvjeri dovoljno je pogledati svuda oko sebe, ali to, dakako, nipošto ne znači da ne treba izbjegavati zla koja se izbjeći daju.
U konačnici, sve što se događa, događa se po nekoj nužnosti; svijest o tome može nam olakšati mirno podnošenje nesreća.
Mada se za loša djela ispašta na onom svijetu, za gluposti se ispašta još na ovom."
Sa neta
ali...prijatelji stari gde ste?
Znaš li ti Tigre gde nestadoše..
