Mir, najviša umetnost?

gost 88651

Iskusan
Banovan
Poruka
6.081
razmišljam, možda nemir rađa umetnost?
nemir je put do mira?
najveći umetnici su obično najveći "ludaci", nemirni ljudi koji seku sebi uši i slično?
cilj njihovog bavljenja umetnošću je neko smirenje?

a smiren čovek nema više tako jaku potrebu da radi bilo šta ili da ide bilo gde -
sve je već našao u sebi, nema više želje za potvrdom ili bilo kakvom suvišnom akcijom kao što su recimo slikanje po platnu ili zapisivanje reči?

ili je možda tačno ovo od Bukowskog:

„Krajnji mir koji svi priželjkujemo nije poželjna teritorija.“

šta mislite?
 
Moram da apostrofiram coveka,koga smatram jednim od najumnijih ljudi danas u Srbiji.Rec je o G.Dusanu Kovacevicu,Piscu i Akademiku. On pre par dana,napisa u nekim
novinama,kako smo mi Srbi nesrecan narod (mozda smo sami krivi a mozda...) U tom svom poduzem intervjuu,Akademik Kovacevic rece:"U proslom Dvadesetom veku,
Srbi su vodili SEST ratova:"Tri Balkanska rata,Prvi svetski,Drugi svetski rat i na kraju ovaj poslednji.Krvavi,brutalni bratoubilacki rat".Ako je i od Srba,mnogo je,dodajem ja.
Molimo se Bogu,da nas prosvetli,da ne udjemo opet u neku "tabacinu". Pa zaista bilo bi isuvise za ovaj ojadjeni napaceni narod.Nadamo se,da oni koji vode ovu zemlju,
znaju sta rade,i da necemo jos neku strahotu docekati.!!!
 
Nešto mi je dosta ''nemira'' ja bih malo mira, za promenu, a nemire ostavljam mlađima :)

Što se umetnika tiče, pretpostavljam da im naleti insiracije stvaraju nemir, i da ne mogu da mu pobegnu, iako bi možda voleli, a možda i ne žele, ne znam...
Ne verujem da su oni to izabrali, pre će biti da je to izabralo njih, e sad da li je blagoslov il prokletstvo, to samo oni znaju :think:
Ali to ne sprečava nas, obične smrtnike, da uživamo u umetničkim delima :mrgreen:
 
razmišljam, možda nemir rađa umetnost?
nemir je put do mira?
najveći umetnici su obično najveći "ludaci", nemirni ljudi koji seku sebi uši i slično?
cilj njihovog bavljenja umetnošću je neko smirenje?

a smiren čovek nema više tako jaku potrebu da radi bilo šta ili da ide bilo gde -
sve je već našao u sebi, nema više želje za potvrdom ili bilo kakvom suvišnom akcijom kao što su recimo slikanje po platnu ili zapisivanje reči?

ili je možda tačno ovo od Bukowskog:

„Krajnji mir koji svi priželjkujemo nije poželjna teritorija.“

šta mislite?

Мислим да је Буковски у праву.
 
"nemirni ljudi koji sebi seku uši" - haha : ) : )
nekako je smešno

- - - - - - - - - -

pa možda bismo samo voleli da smo neki vrh... mislim svako može da crta peva piše itd ako vežba dovoljno... al sanjamo možda da smo negde zbog toga face
?

- - - - - - - - - -

kao hoću da sam superfaca a nisam i šta onda? :(

pa ništa odoh da spavam :confused:
 
U pravu je Bukovski,ali je svakako mislio o kreaciji da je božanski čin...Nema velikog umetnika koji to ne razume.
Ja sam to indukovao od njih,a i mojim načinom razmišljanja,psihologiziranjem kreatora došao do istog...
Naime,sve religije su kreacije kolektivno nesvesnog,na šta se i umetnici (na podsvest i intuiciju)oslanjaju. A to su najveće dubine
svesti i čak se naslučuje šta i kako pokreće svest.
Šta čini umetnik kad stvara?
Vežba stvaranje novih svetova?
Nije li on Bog svog dela? Svoje slike,filma,romana,tapiserije,skulpture?
Bog koji određuje i scenario i režiju i supstanciju i esenciju svog dela!
Znači vežba za postajanje bogom.
Zasad smo polubogovi (za Staru Grčku recimo s današnjim srednjoškolskim znanjima,kalašnjikovim u ruci i s kakvim automobilom...),ali
za dogledno vreme će naši praunuci ppostati bogovi-svemoćni,sveznajući i večni! (Zasad :prilično moćni,s prilično znanjua i dugovečniji duplo od
starih Helena,,,)
Mir je samo način preživljavanja-umirenje straha ega...
 
Majstor reče slikaru : “ Da bi bio uspešan, svaki slikar mora provesti sate u neumornom trudu i naporu.”

“ Nekima će biti dato da se oslobode ega dok slikaju. Kad se to dogodi, rađa se remek – delo.”

Kasnije, jedan učenik upita: “ Ko je Majstor ?”

Majstor odgovori: “ Bilo ko kome je dano da se oslobodi od ega. Život te osobe je tad remek – delo. “

De Melo
 
razmišljam, možda nemir rađa umetnost?
nemir je put do mira?
najveći umetnici su obično najveći "ludaci", nemirni ljudi koji seku sebi uši i slično?
cilj njihovog bavljenja umetnošću je neko smirenje?

a smiren čovek nema više tako jaku potrebu da radi bilo šta ili da ide bilo gde -
sve je već našao u sebi, nema više želje za potvrdom ili bilo kakvom suvišnom akcijom kao što su recimo slikanje po platnu ili zapisivanje reči?

ili je možda tačno ovo od Bukowskog:

„Krajnji mir koji svi priželjkujemo nije poželjna teritorija.“

šta mislite?

Nemir ne stvara umjetnička djela već Biće. Najveća umjetnička djela Biće stvara u poptunom duhovnom miru,
u pomirenju sa sobom i dopuštanju. Krajnji Mir je nepoželjna teritorija za ego. Ništa drugo.
Naša realnost je naše najveće umjetničko djelo.
 
razmišljam, možda nemir rađa umetnost?
nemir je put do mira?
najveći umetnici su obično najveći "ludaci", nemirni ljudi koji seku sebi uši i slično?
cilj njihovog bavljenja umetnošću je neko smirenje?

a smiren čovek nema više tako jaku potrebu da radi bilo šta ili da ide bilo gde -
sve je već našao u sebi, nema više želje za potvrdom ili bilo kakvom suvišnom akcijom kao što su recimo slikanje po platnu ili zapisivanje reči?

ili je možda tačno ovo od Bukowskog:

„Krajnji mir koji svi priželjkujemo nije poželjna teritorija.“

šta mislite?

Ne da nije pozeljan, vec je nedostizan u ovom materijalnom svetu..
Da bi postigao duhovni mir, moras pasti na dno i spoznati sopstvene demone i suociti se sa njima...
....
Retki umetnici nisi bili ovisni o necemu (droga, alko,..)
 
Poslednja izmena:
razmišljam, možda nemir rađa umetnost?
nemir je put do mira?
najveći umetnici su obično najveći "ludaci", nemirni ljudi koji seku sebi uši i slično?
cilj njihovog bavljenja umetnošću je neko smirenje?

a smiren čovek nema više tako jaku potrebu da radi bilo šta ili da ide bilo gde -
sve je već našao u sebi, nema više želje za potvrdom ili bilo kakvom suvišnom akcijom kao što su recimo slikanje po platnu ili zapisivanje reči?

ili je možda tačno ovo od Bukowskog:

„Krajnji mir koji svi priželjkujemo nije poželjna teritorija.“

šta mislite?

O tom velikom miru iznutra mnogo teorije su izrodili baš oni koji ga nikada nisu dosegli budući da su o njemu samo nagađali ili teoretisali iz svog stanja uma.
Možda je najpogubnije što su zapadnjaci prihvatali istočnjačke besede o unutarnjem miru...
Ipak pogledajmo na dosezanje mira kroz životna iskustva.
Čovek uvek nečemu teži, možda ostvarenju nekog stepena intelektualnog obrazovanja, dosezanju poslovne ili političke karijere, možda ostvarenju bračne zajednice i porodice, gradnji kuće, putovanjima, kupnji auta ili aviona i još milion manjih ili većih stvari (čitaj iskustva).
Sva ta iskustva doprinose, korak po korak, da sagledava da unutarnji mir nikako ne stiže takvom metodom – nigde se ne može zaustaviti a da posle toga nigde ne stremi. Pa ipak, jednoga dana umoran od svega u ovom svetu počne tragati za nečim a da i ne zna šta je to.
Šta se tada događa?
Tada on kao unutarnje Biće/Duša počinje gurati ili podsticati traganje u pravcu najviše istine života, u pravcu spoznaje Sebe i Samog Kreatora. Još bliže, u pravcu spajanja sa Reči Boga, tj. otvaranja prema Duhu (Svetom). Ukoliko uspe prevladati predubeđenja, navike i još dosta unutarnjih i spoljašnih prepreka doći će do saznanja i/ili do realizacije; Traganje za mnogim spoljašnim ciljevima i ostvarenjima prestaje onog trenutka kada se on kao Biće/Duša iznutra otvori prema Toku same suštine života odnosno onim što znamo kao Duh ili Sveti Duh.
Tada pojedinac shvata da je celog ovog i svih prethodnih života tragao, iako nesvesno, upravo za ovim trenutnokm, za ovim spajanjem sa pravim životom i pravom ljubavi.
Tu je naizgled kraj jedne etape putovanja a nastavlja se nova koja nije okrenuta ka spolja već ka unutra, mada, tu se ne isključuje ono što je spolja.
Zašto?
Zato što shvata da ako prestane od sebe davati životu oko sebe, prestaće dobijati od života iznutra.
Uistinu, on više nema potrebe za gomilanjem 'bogatstava, i dokazivanjima, ali ima veću potrebu da od sebe daje sada u novom ciklusu nego ikada ranije.
Sada može davati više i bolje nego ikada pre. Ceo taj proces njemu donosi veliku unutarnju sigurnost i samo-pouzdanje - jer je to po prvi put sigurnost pa makar da u materijalnom smislu nema ništa - jer se oslanja na beskonačnu snagu, mudrost i ljubav. I sada daje jer ga to istinski čini srećnim, zato što po prvi put zna i ume davati nesebično iz pune ljubavi. Sada zna da je počeo da živi sa onim kvalitetima po kojima je koliko do juče samo potencijalno bio sličan Kreatoru.
Ima onih koji dosegnu polovičan uspeh, ako uopšte i bude polovičan, pa veruju da prestanak rada, davanja od sebe i aktivnog življenja, ili povlačenje u samoći, jeste traženi mir i vrh dosezanja životnog cilja.
Nažalost, bilo je zavedenih u tom pravcu u svim podnebljima pa ih ima i danas.
Ono što mnogi nisu otkrili jeste da otvaranjem prema Toku Duha (Svetog) pojedinac kao Biće/Duša na svim nivoima biva pročišćen od svih abnormalnosti (pasija) uma i još dosta toga tako da um bez svih tih primesa po prvi put počinje raditi kao njegov sluga a ne gospodar.
Po prvi put pojedinac izražava svest Sebe kao Duše/Bića a ne sebe kao svest uma ili svoju ličnost kojom uglavnom dominira ego koji obuhvata one pasije i još neke stveri.
Uistinu, pojedinac koji se otvori iznutra prema Toku Duha (Svetlosti i Zvuka) radi kada je fizički aktivan, ali radi i kada je fizički u stanju mirovanja. Njegova kreativnost je uvek u izražaju.

Otuda možemo reći da je umetnost izražavanje svog dosegnutog unutarnjeg stanja, baš kao što je gradnja kuće, ili još bolje projektovanje iste, obrada poljoprivrede, konstrukcija ili rad na gradnji mašina, aviona, šivenje odela... Svi ti poslovi imaju istu pozadinu i isti cilj za svakog delatnika na tom polju. Naravno, nisu svi u istovetnom unutarnjem stanju i to je ono po čemu se mi kao ljudi razlikujemo. Unutarnji nemir neće dati lepotu i čarobnost spoljašnjeg dela, ali unutarnji podsticaj da se izrazi inspiracija koju smo mi kao Biće pokupili na unutarnjim realnostima a želeli bismo da je izrazimo u ovom sveti i na taj način od sebe dajemo i na taj način gradimo svoju svest. Da, upravo proces davanja nas uzdiže na bilo kom polju...
Kod najviših kreativaca i umetnika da se naslutiti nešto što ni oni sami ne bi prihvatili za realnost. U trenucima inspiracije ili najdublje kreativnost – kada se znaju izolovati od spoljnog sveta, oni se kao Biće/Duša podignu na neki od viših svetova i odatle prenose onu svoju uzvišenu kreaciju. Oni ostvaruju ono što zovemo Putovanjem Duše koje je tako jednostavno i tako prirodno, ali kada ljudi o tome čuju po prvi put postanu zbunjeni i preplašeni.
Upravo voljnim uvežbavanjem tog procesa pojedinac kao Duša može putovati svim višim realnostima/svetovima pa čak i u samo srce Kreacije što je daleko iznad negativnog pola kreacije (negativnih svetova).
Meditacija kao način dosezanja najvišeg cilja nije prava metoda, ona je pasivna i samo usporava um a da u njemu ne donosi nikakvo pročišćenje. Um treba da bude aktivan i radi punim kapacitetom, ali pročišćen od svega baš kao i ostala unutarnja tela oko Duše/Bića odnosno nas, jer mi jesmo To Biće.
Kontemplacija je put i način kojim se to doseže i to još za vreme ovog života...
 
Poslednja izmena:
Van Gogh je imao brata koji mu je pomagao. Čista je iluzija je da je Van Gog živio kao slijepac.
On je imao hranu, boravište, boje, četke, platna... u izobilju, sve to već plaćeno, a njemu je ostalo
samo da radi koliko mu se prohtije u momentu. U tih nekoliko godina predanog rada on je stvorio
čitavu svoju umjetnost. Dakle, Van Gog uopšte ne može biti primjer umjetnika-stradalnika. Čovjek
je svjesno posvetio život stvaralaštvu a za to je imao podršku svog brata. Zato i nije niti morao da
se potrudi da proda bilo šta da bi mogao dalje da radi.

- - - - - - - - - -

Druga je stvar Van Gogova psiha i problemi koje je imao sam sa sobom.
 
razmišljam, možda nemir rađa umetnost?
nemir je put do mira?
najveći umetnici su obično najveći "ludaci", nemirni ljudi koji seku sebi uši i slično?
cilj njihovog bavljenja umetnošću je neko smirenje?

a smiren čovek nema više tako jaku potrebu da radi bilo šta ili da ide bilo gde -
sve je već našao u sebi, nema više želje za potvrdom ili bilo kakvom suvišnom akcijom kao što su recimo slikanje po platnu ili zapisivanje reči?

ili je možda tačno ovo od Bukowskog:

„Krajnji mir koji svi priželjkujemo nije poželjna teritorija.“

šta mislite?

I ja mislim da je Bukovski u pravu.
I da - nemir rađa umetnost, s tim što je umetnik, tokom procesa (stvaranja), u relativnom miru sa samim sobom. Teži miru, a kad mu se približi priželjkuje nemir.
 
Van Gogh je imao brata koji mu je pomagao. Čista je iluzija je da je Van Gog živio kao slijepac.
On je imao hranu, boravište, boje, četke, platna... u izobilju, sve to već plaćeno, a njemu je ostalo
samo da radi koliko mu se prohtije u momentu. U tih nekoliko godina predanog rada on je stvorio
čitavu svoju umjetnost. Dakle, Van Gog uopšte ne može biti primjer umjetnika-stradalnika. Čovjek
je svjesno posvetio život stvaralaštvu a za to je imao podršku svog brata. Zato i nije niti morao da
se potrudi da proda bilo šta da bi mogao dalje da radi.

- - - - - - - - - -

Druga je stvar Van Gogova psiha i problemi koje je imao sam sa sobom.

Opaska je vezana za posmatranje umetnosti kao profesije. Ulozeni trud, novcana nagrada i priznanje mogu, ali i ne moraju da idu ruku po ruku. Neki kao Van Gog nisu osetili ni materijalnu korist, ni priznanje za svoj rad, a da nije bilo zene njegovog brata, mozda ne bi imao status koji ima danas.

Da li je "slepac" preterano? Mozda.
Ali, on je umro sa stavom da je manje vise prosecan (mozda propali) umetnik, koga brat izdrzava. Nije zavidna pozicija.

Mozda previse stavova izvlacim iz pripovetke "Portret" od Gogolja.
 
možda je mir umetnost u smislu da umeš uvek da ga očuvaš, da reaguješ ovako ili onako

ono zakon privlačenja da znaš kako se orijentišeš prema cilju valjda :zcepanje: meni to ide pa onako možda ide pa se shebe. pa se više shebe

opasnim forumašima ide mislim
 
Poslednja izmena:
razmišljam, možda nemir rađa umetnost?
nemir je put do mira?
najveći umetnici su obično najveći "ludaci", nemirni ljudi koji seku sebi uši i slično?
cilj njihovog bavljenja umetnošću je neko smirenje?

a smiren čovek nema više tako jaku potrebu da radi bilo šta ili da ide bilo gde -
sve je već našao u sebi, nema više želje za potvrdom ili bilo kakvom suvišnom akcijom kao što su recimo slikanje po platnu ili zapisivanje reči?

ili je možda tačno ovo od Bukowskog:

„Krajnji mir koji svi priželjkujemo nije poželjna teritorija.“

šta mislite?


svi ćemo biti u miru i tišini jednog dana. dok smo živi red je da se malo gibamo :lol:
 

Back
Top