nakon više od dvadeset
godina, ime Aleksandre
Zec još uvijek je
demarkaciona linija u
hrvatskom društvu. S
jedne strane su oni koji
lamentiraju nad pravosudnom farsom koja
je poznate ubojice, bez obzira na njihova
priznanja i materijalne dokaze, ostavila na
slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra
Zec služi isključivo za uspostavljanje
razlike između ‘naših’ i ‘njihovih’ žrtava.
U takvoj viktimološkoj dihotomiji ‘naše
žrtve’ dobivaju mjesta posebnog pijeteta
i “mramor ih se sjeća”, dok ‘njihove’
ostavljamo medijskim strvinama, stalno
novom prežvakavanju onoga što nacionalno
lobotomirana svijest nikako ne može
provariti.
Oliver Frljić
9
Iako će i najrigidniji hrvatski šovinist
promrmljati nekoliko fraza o tome
da je, kad govorimo o ubojstvu
dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, riječ
o strašnoj tragediji, pritom redovito
zaboravljajući na smrt njezinih majke i oca,
takvu licemjernu lamentaciju i pripadajuću
joj frazeologiju uvijek će pratiti i podsjetnik
na ‘naše žrtve’, nebavljenje njima i
repertoar sličnih optužbi koje demaskiraju
ono što se doista krije iza deklarativne
uplakanosti pripadnika većinskog naroda
– nemogućnost shvaćanja da Aleksandra
Zec i njezini roditelji jesu ‘naše žrtve’. Oni
su ‘naše žrtve’ jer su ih ubili pripadnici
‘naše vojske’, u ‘našoj zemlji’, a te iste
‘naše ubojice’ su oslobodili ‘naši sudovi’, a
pojedine od njih odlikovali i amnestirali
‘naši državni poglavari’.
A kad su već jednom izbjegli ruci selektivne
hrvatske pravde, ‘naše ubojice’ su ponovno
postali ‘naši sugrađani’, divno oprimjerujući
jednu varijantu nacionalne pomirbe u
kojoj ostatak društva mirno koegzistira sa
zločincima jer je riječ o ‘našim zločincima’.
Međutim, riskirajući da na ovom mjestu
uznemirim samu esenciju nacionalno
pomirenog bića, postavit ću nekoliko
pitanja koja mi se čine logična. Najprije ovo:
‘Ako su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor
Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović,
uz sve materijalne dokaze i priznanja data
istražnom sucu, oslobođeni za ono što
su nedvojbeno počinili, tko je onda za to
odgovoran?’
“Ovaj sud, dakle, smatra da sama
okolnost da su članovi obitelji Zec
lišeni života oružjem kojima je bila
zadužena postrojba čiji su pripadnici
bili okrivljenici, te okolnost da
sud smatra utvrđenim da su Zec
Aleksandra i Zec Marija prevezene
iz Poljaničke ulice na Sljeme kombi
vozilom marke ‘Citroen’, koje je
također bilo na raspolaganju svim
pripadnicima postrojbe, ama baš
ničim ne dokazuje da su upravo
okrivljenici kritične zgode bili u
Poljaničkoj ulici, tamo lišili života
Zec Mihajla, a zatim njegovu suprugu
i kćer odvezli na Sljeme, gdje bi ih
zajedno lišili života...”
Ono što je Okružni sud, uz svo ‘amakanje’,
nedvojbeno utvrdio – tu neznatnu
‘okolnost’ da su članovi obitelji Zec ubijeni
oružjem jedinice pričuvnog sastava
Ministarstva unutarnjih poslova, te da
su dvanaestogodišnja Aleksandra i majka
joj Marija do mjesta egzekucije odvezene
vozilom te iste postrojbe – nije bilo dovoljno
da bi Državno odvjetništvo pokrenulo
postupak koji bi postavio sljedeće logično
pitanje:
‘Tko je odgovoran za to da su Siniša Rimac,
Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak,
Snježana Živanović i ostali pripadnici
jedinice pričuvnog sastava MUP-a mogli,
kad im se i kako htjelo, uzeti oružje i vozilo
svoje postrojbe bez ikakve evidencije?’
Drugim riječima, kakva je to vojska u kojoj
10
je moguće da njezini pripadnici bez ikakve
kontrole uzimaju i vraćaju oružje, a da pri
tom nitko u zapovjednom lancu ne postavlja
pitanje što se u međuvremenu s tim
oružjem radilo?
Pošto se na to pitanje do sada nije bilo
odgovora, pokušat ću ga dati sam.
Vojska je to koja je za sebe apriori odlučila,
kao što smo nebrojeno puta u proteklih
dvadesetak godina čuli, da ne može
počiniti ratni zločin jer vodi obrambeni
rat. Zašto bi se onda ta i takva vojska, koja
ne može počiniti ratni zločin, zamarala
formalnostima kao što je evidentiranje tko
i kada uzima što iz njezina arsenala? Takva
praksa pokazuje onu beskrajnu vjeru u
poštenje i pravednost hrvatskog ratnika,
u njegove moralnu čistoću, o čemu su se,
između ostalih, mogli osvjedočiti i sami
članovi obitelji Zec. A kad se, eto, ratni
zločin u Domovinskom ratu ipak nekim
čudom dogodi, što je po samoj definiciji tog
rata nemoguće, onda će ranije spomenuta
praksa biti garant da za njega neće nitko
odgovarati. Budući da se nikada ne može
sa sigurnošću utvrditi tko je i kada koristio
oružje određene postrojbe, ne može se
utvrditi ni eventualni krivac za zločine
počinjene tim istim oružjem. Govoriti pak
o zapovjednoj odgovornosti već ulazi u
domenu, čemu smo također nebrojeno puta
svjedočili, kriminalizacije Domovinskog rata.
Desetak godina kasnije, kad se pod
različitim međunarodnim pritiscima i uz
velike otpore ipak shvatilo da hrvatski
vojnici, a i domovina za koju su ubijali, nisu
tako moralno neupitni kako se vjerovala
početkom devedesetih, donesen je Zakonu
kojim se
“uređuje odgovornost Republike
Hrvatske za štetu koju su tijekom
Domovinskog rata od 17. kolovoza
1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali
pripadnici hrvatskih oružanih i
redarstvenih snaga u vojnoj ili
redarstvenoj službi ili u svezi s tom
službom.”
Dušan i Gordana Zec, Aleksandrini brat
i sestra, koji nekim čudom nisu i sami
postali dio, kako je to elegantno definirao
zakonodavac, štete koju su tijekom
Domovinskog rata “uzrokovali pripadnici
hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga”,
odlučili su 2004. pokrenuti građansku
parnicu pred Općinskim sudom u Zagrebu
protiv Republike Hrvatske.
