Izbacite mrzitelja Židova iz lektire
.....................
Kao što znaju nesretnici koji su knjigu morali pročitati iz profesionalnih razloga, priča se koncentrira oko jedne ličke obitelji Krajišnika, s tri stožerna muška lika: 76-godišnjeg dide Vidurine, sina Markića i 16-godišnjeg unuka Miće. Dida Vidurina simbolički je predstavnik hrvatske narodne tradicije, koji živi istim gorštačkim životom kao njegovi pradjedovi i time se silno ponosi.
Sin Marko, povratnik iz ekonomske pečalbe u Americi, simbol je novih strujanja i želje da se život modernizira čak i u ličkoj zabiti, što izaziva žestoke proteste starog Vidurine, koji se zamalo onesvijesti od “biede i čemera” kad ga sin, po povratku iz Amerike, pozdravi na engleskom jeziku (“Hau do ju du, stari?!”).
Dakle, činjenica što mu je sin u emigraciji naučio jedan strani jezik, k tome i službeno najvažniji u svijetu, starca ne samo što nije ispunila ponosom, nego ga je vidljivo ogorčila – nesumnjivo sjajna pedagoška poruka za današnjega hrvatskog srednjoškolca.
I konačno, unuk Mića u pripovijesti ima funkciju mlade, neiskvarene duše, koja je u mentalnom smislu još uvijek “tabula rasa” – prazan prostor koji tek treba ispuniti zdravim životnim vrijednostima, a oko tog prostora boj vojuju dida Vidurina i ćaća Markić, svaki sa svojim svjetonazorom.
Ključni simbol pripovijesti su – opanci. Dida Vidurina ih slavi u nebesa kao simbol stoljetnog kontinuiteta narodne tradicije, sin Marko ih prezire upravo kao simbol stoljetne narodne zaostalosti, dok unuk Mića začuđeno gleda djeda kako mu izrađuje opanke i sluša kako ga ovaj uvjerava da će jednog dana, “ako Bog da”, i on, Mića, izrađivati i nositi opanke, umjesto što nosi te američke čizme koje mu je otac donio.
S druge strane, ključni “neprijateljski” simbol u pripovijesti, koji predstavlja atak na našu narodnu kulturu i tradiciju, jest... no, otkrijmo to zajedno. “Svak oće, da se od pete do glave zavuče u te čivutske prnjetine” – kaže Vidurina svom sinu, braneći ličke opanke od američkih čizama. “Nije mi ni ćaća pija te čivutske vodurine, pa ne će ni u mene” – veli Vidurina svojoj nevjesti, ženi Markovoj, kad ga ova upita hoće li da mu pristavi kavu.
“Sve je ovo naše od čivutskoga i lipše i čvršće i cinije i trajnije” – poučava Vidurina svog unuka. Do ovog trenutka pripovijesti današnji hrvatski srednjoškolac već bi se morao zapitati što to, kvragu, znače te čudnovate riječi “čivut” i “čivutsko”, pa bi uvidom u Rječnik stranih riječi doznao da je riječ “Čifut” (Budak dobro primjećuje da lički seljaci, a i dalmatinski, u govoru umjesto “f” izgovaraju “v”) zapravo turski naziv za - Židova
Odnosno, da nazovemo stvari pravim imenom - kako su “svršili Čivuti”. Zbirku novela “Opanci dida Vidurine” Budak je objavio 1933. godine, osam godina prije nego će postati ministar bogoštovlja i nastave u vladi zločinačke NDH, koja donosi rasne zakone i hrvatske “Čivute” otprema u Jasenovac i Auschwitz.
Tako je književni otac dida Vidurine, došavši na vlast, realizirao sve ono o čemu je Vidurina trabunjao svom unuku, kao što je ratni zločinac Karadžić, došavši na vlast na Palama, realizirao svu onu mržnju prema urbanitetu koja se slutila iz njegovih predratnih pjesama. Veza između lika i djela je, avaj, toliko jasna da je samo nepismen čovjek može ignorirati.
Pod krinkom slavljenja nacionalne tradicije, Budak našem srednjoškolcu podvaljuje duboko retrogradnu poruku, koja se u današnje vrijeme može iščitati i kao upozorenje da ga u “čivutskoj” Europskoj uniji čeka samo Sodoma i Gomora, i da je jedini spas u onom “našem”, koliko god to “naše” bilo zatucano, predmoderno i zaostalo.
Drugim riječima, iz Budakova “Dida Vidurine” naš današnji srednjoškolac dobiva iste upute za život koje je 16-godišnji Mića dobio od svog djeda – da prezire engleski jezik, da kod kuće izrađuje opanke i da usput mrzi Židove. Ako je to ono što želimo namrijeti našoj mladosti, onda neka knjiga Mile Budaka ostane u školskoj lektiri, ali neka se sve druge knjige izbace.