Književnost Milan Rakić

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Neno

Buduća legenda
Poruka
25.071
Poslije završenih studija prava u Parizu, radio je u Beogradu kao činovnik, a od 1904. bio je u diplomatskoj službi. Rakić se 1903. pojavio sa zbirkom “Pjesme” kao potpuno izgrađen pisac, misaon i osjećajan, pjesnik unutarnjih nemira i sukoba, čiji je pesimizam potiče iz intelektualnog razmišljanja o prolaznosti svijeta.
Zbirku “Nove pjesme” objavio je 1912. a 1936. “Pjesme”. Pedesetak pjesama, koliko je ukupno napisao, odlikuju se elegancijom i savršenstvom forme.
Pjesmama – kao što su “Na Gazimestanu”, “Jefimija”, “Dolap”, “Simonida”, “Napuštena crkva”, “Orhideja”, “Iskrena pjesma”, “Jasika” – svrstao se u sam vrh srpske lirike 20. vijeka. Njegove pozorišne kritike izraz su velike kulture pouzdanog suda.

1751817776231.png

Rakić je rođen 30. septembra 1876. godine u Beogradu, a umro je u Zagrebu 30. juna 1938. godine od teške bolesti, nakon nekoliko operacija.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, a Pravni fakultet u Parizu. Po povratku u Srbiju se oženio, a zatim zaposlio kao pisar u Ministarstvu inostranih djela 1904. godine.

Poslije studija na Velikoj školi u Beogradu i fakultetima u Francuskoj, kao svršeni pravnik, Milan Rakić je ušao u diplomatsku službu u kojoj će provesti trideset godina, službujući u Prištini, Skoplju, Solunu, Skadru, Sofiji, Bukureštu, Kopenhagenu, Londonu, Rimu.
Boravak u Prištini podstakao je nastanak kosovskog ciklusa, Kopenhagen je inspirisao stihove “Večitog putnika”, u Rimu je, pogođen sestrinom smrću, napisao “Oproštajnu pesmu”, koja je označila kraj njegovog pjesničkog stvaranja, i to devet godina pred smrt.

U diplomatskoj službi u inostranstvu bio je skoro do smrti kao poslanik Kraljevine Jugoslavije. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 18. februara 1922. godine, a za redovnog 12. februara 1934. godine, prenosi

Njemu u čast ustanovljena je pjesnička nagrada Milan Rakić koju dodjeljuje Udruženje književnika Srbije.

Rakić se svojim prvim pjesmama pojavio u “Srpskom književnom glasniku” 1902. godine. Potom je objavio dvije zbirke pjesama /1903. i 1912. godine/, koje je i publika i književna kritika pozdravila sa oduševljenjem.
Njegove malobrojne pjesme odlikuju se najvišim umjetničkim osobinama i predstavljaju vrhunac u izražaju pjesničke škole koju je osnovao Vojislav Ilić.
On je pjesničku vještinu učio na francuskim uzorima, ali ih nije podražavao, već je ostao nacionalan i individualan.

Rakić je sa Šantićem najuspješnije obnovio srpsku rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez poze i šovinizma. Njegovo je rodoljublje otmeno i plemenito, prožeto diskretnošću i smjerovima modernog mislioca.
Njegove misaone pjesme su jasne iako duboke, jednostavne i pored rječitosti, prisne, tople i utešne iako prožete najsnažnijim pesimizmom.


Napisao je ukupno 64 pjesme i nešto pozorišnih kritika, ali najveći dio onoga što je u poeziji stvorio, može da izdrži i najstrožiji kritički sud.

Posebno njeguje jedanaesterac i dvanaesterac, stihove zvučne i glasne, salivene i savršene, koji su za njega jedina dva stiha sposobna za izraz. Od lirskih oblika najčešći je sonet jer je ogledalo savršenstva i pjesničkog majstorstva.

< Prevođen je na francuski, njemački, mađarski, bugarski, ruski, italijanski i engleski jezik.

Kompas info
 
Poslednja izmena od moderatora:
ČEŽNJA

Danas ću ti dati, kada veče padne,
U svetlosti skromnoj kandila i sveća,
U čistoti duše moje, nekad jadne,
Čitavu bujicu proletnjega cveća.
U sobi će biti sumrak, blag ko tvoje Srce,
sumrak stvoren da se dugo sanja.

Na oknima svetlim zablještaće boje
U taj sveži trenut prvoga saznanja…
Sve će biti lepše, sve draže i više,
Noć koja se spušta, svet što mirno spava,
Dugo mrtvo polje na kome miriše Kržljava i retka u busenju trava.

I tako kraj cveća ostaćemo sami…
— Proliće se tada, kao bujne kiše,
Stidljivi šapati u blaženoj tami,
I reči iz kojih proleće miriše…

Milan Rakić
 
ORHIDEJA

Kad sam te vidô kraj mirisiih leja,
U parku, uz pesmu sakrivenih gnezda,
S viticama gustim, s velom, i, ko zvezda,
Na belom šeširu crna orhideja,

Tajanstveni suton, pun ljubavi strasne,
Šaptao je čežnju kroz mirisne grane,
Dok poslednja rumen na zapadu gasne,
I mir, mir svečani pada na sve strane.

Ja za tobom iđah, i u jednom mahu,
Slušajući tice i talase rečne,
Ja osetih silno, u pobožnu strahu,
Da je najzad došo čas ljubavi večne,

Čas ljubavi prave, željene, i čedne,
I sve što u duši mojoj beše časno,
I dobro i nežno, ispod kore ledne
Prenu se i živnu i zaklikta glasno.

Ali ti ne rekoh ni „silno te ljubim“,
Niti „dušo“, niti „oči moje sjajne“,
Niti praznom rečju i pokretom grubim
Zbrisah čedne draži nekazane tajne.

Jer, ko snežna lava, u istome času
Survaše se na me bol, tuga, i strava,
Tajna strava koja u trenutku zasu
Klice nove nade i života prava.

I u čudnom strahu ja se pitah tada:
Kakvo sudba sprema ispaštanje veće,
I koliko treba nevolja i jada
Da okajem ovaj čas nenadne oreće!

I ne videh ništa.
Ni daleke gore
Zabrađene tankim velom magle plave,
Ni ritove mnoge što spokojno gore
Kraj obala mirnih nepomične Save.

Ti prođe. — Uz pesmu sakrivenih gnezda,
I tajanstven šumor žbunova i leja,
Predznak duge bede, kao kobna zvezda
Dizala se zlobna, crna orhideja.

Milan Rakić
 
Čekanje

Čekam u senci jednog starog duda
da mesec zađe i, skrivena tamom,
po uskoj stazi što kroz noć krivuda,
da siđeš k meni čežnjivom i samom.

Čekam, a lenjo prolaze minuti,
i sati biju na tornju daleko.
Već zora sviće, blede mlečni puti,
a ja još čekam, - i večno bih ček'o!

O, šta je to što mene veže sada
za jednu put, za jedan oblik tela,
i što mi duša zatreperi cela,
i sva nemoćna izdiše i pada,
kad me se takne jedna ruka bela!

I sav zasenjen pred čudesnim sjajem
lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
kao da svakog časa život dajem,
prilazim tebi pun pobožnog straha,
posrćem, klecam, dokle me privlače,
ko provalija tamna i duboka,
i dok se strasnim prelivima mrače,
tvoja dva crna neumitna oka...
 

Back
Top